Probudio me poj ptica u obližnjoj šumi. Ostala sam još dugo probuđena, mirno ispružena na postelji. Jutro je bilo na domaku. To rađanje dana, ta glazba, taj poj ptica, taj orkestar lijepo usklađenih tonova - smirivao je moje tijelo i osjećala sam da tonem u dno predjela južnih. Nešto, nešto što se ne može iskazati jednostavno, pritiskivalo je vjeđe i one su zatvorene dočaravale spektar boja u vrtu moje mašte.
Toliko cvijeća, toliko postojanih boja i stabljika, što okrenute prema nebu, pune svježine i izazova izgovaraju nečija imena. Toliko cvijeća se samo u snovima naći može. Mirisala su ta uspravna bića, ljubio se cvijet s cvijetom i podrhtavao na laganom vjetru.
Sunca još nije bilo, a tako me topao zrak milovao po licu, donese mi jednu čežnju i ja prema njoj ispružih ruke, sve više i više, a sve dalje i dalje mi bijaše ona.
Dodirnuh je vrhovima prstiju. Cijelo tijelo mi prože strujanje. Postadoh istovjetna sa svojom okolinom. Nađoh toliko sličnosti s tim cvijetom što ga njiše vjetar, sa njegovim mladim žilama, što su još nesigurne u zemlji, sa prahom što pada, kao i s njegovom ljepotom koju svi žele, a i s njegovom prolaznošću na koju sam i ja spremna.
Kucnulo je sunce na prozor - provirilo kroz okno i palo na moju kosu, rasutu po jastuku. Tražila sam rukom njegov trak. Ispružih dlan na već topao pramen. Ono se poput nestašnog dječaka igralo na mom dlanu. pričalo mi o budućnosti šaptalo o svemu što je spremno da mi da. U tom šapatu, opet nečije ime.
Da, bio je to On, što pohodi moje snove. On, s očima boje neba, s kosom boje žita, sa srcem što nosi žar sunca, On što mi sigurno u susret ide.
Da pođem. Pomozi mi sunce da pođem k njemu. Znam točno gdje je. Ima nešto što me tamo vodi. Čim ima, znači da sam uključena u tok, i da me moja rijeka nosi tamo kud me misli vode. Sve bliže sam stvarnosti, sve ljepši postaje svijet.
Sačekaj,reklo je sunce. Da sačekam. Da. Čekam. Moje tijelo je sad postalo sočna biljka čiji plodovi čekaju zrenje. Nije dugo tako potrajalo. Sunce se ukloni. Shvatih da je netko stao između nas.
Valja se sad izvući iz tog prosanjanog jutra, stići u dan, dodirnuti stvarnost, osjetih nečiji dlan, ma samo je toliko trebalo. Rastvorih vjeđe i vidjeh to nježno lice, to blago stvorenje.
Sanja! Došao sam da te vidim lijepu, ljepšu od ovoga jutra. Ušao sam kroz prozor u tvoju sobu.
Upravo je sve onako kako sam želio. Sama si! Ustani!
Ni riječi nisam progovarala. Sjela sam. Ja sam Damir izgovorio je. Približio mi se. Naslonila sam glavu na njegovo rame...
Igrao se s mojom kosom i pjevušio: “Ti si moja prva briga
ti si još nepročitana knjiga
ti si samo, samo dijete
našem svijetu čežnje prijete”.
Sa osjećajem najslađeg napitka u grlu - pitala sam ga: “Šta dugujem ovom jutru što mi te donijelo?” Govorila sam i gledala ga ravno u oči. Moj čipkasti san. Moja divna mašta. Kako je lijepo živjeti. Zar je tako? Da, i ljepše mora biti onima koji znaju to iskreno poželjeti.
Našle su nam se ruke oko vrata. Postelja je još bila topla kao i moje tijelo što se naziralo kroz najlonski komadić odjeće. Osjećala sam da me čvrste ruke grle, da me njegovo tijelo još više uspavljuje. Nagela sam se prema postelji, on je to dopustio, ali se nije odvajao od mene. Zatim je sklonio jastuk i pokrivač. Ponovo se vratio. Stavio jednu ruku meni ispod vrata, drugu ispod bokova. Ostali smo tako dugo...
Ptice su se igrale, tu, sasvim blizu. Dodirivale se kljunovima, cvrkutale, šuma je pjevala, pjesma išla u daljinu.
Damire, tvoje ime je potvrdno za riječ mir, s veliko DA. Upravo tako i izgledaš. Uravnoteženo, smireno. Takav sklad u fizionomiji, tako vedar izraz lica, osmijeh, oči što traže, što nude izazov, nije baš lako sresti. Ako kažeš, Sanja, da si sve to našla, onda je jasno što to znači. Da sam sretna! Upravo to.
On je zborio tiho:
“Želim ostati s tobom.
Probudi se Sanja mojih sanja.
Došao sam zahvaljujući tvojoj mašti.
Nosilo me nešto u što sam vjerovao.
Ne misliš valjda da je to bio vilin konjić.
Bilo je nešto s magičnom moći, vilin konjić ili... krilo ptice.”
Zatim se podigao, pomogao mi da sjednem pored njega. Zagledan kroz prozor, u daljinu, nastavio je:
Oprosti što sam krao tvoj san, ako nisam taj koga si željela, ako nisam plod tvojih želja, ili kralj tvoje mašte. Ti zaslužuješ mnogo, možda više. Sve ćeš dobiti. Ti moraš biti sretna. Ti moraš biti voljena. Ti si takva. Pored tebe je život jer ti u njega ulijevaš bilo sigurnosti. Ne daj da umru tvoji snovi. Što bi bilo s mojim pohodima? Ne daj da te napuste čežnje. Kome bi ih uzvraćao? Pretvori u stvarnost svoje vizije, svoj govor objelodani!
Onaj isti miris poljskog cvijeća, drveća, ruža iz vrta, dopire ,a dan sve više odlazi. Soba postaje sve šira. I zidovi osjećaju sreću.
Pođoh preko sobe, prema ogledalu. Pogledah u ogledalo da potvrdim svoje postojanje tu, ne vjerujući da se pred mojim očima odvija klupko koje sam u snovima dugo, dugo, ispredala, namotavala. Taj čovjek je zaista On. O, nježnosti - koliko trnja do tebe! O, plavilo, nebesko-koliko koraka do tebe.! On je pratio moje korake i čitao moje misli. Približio mi se. Hodao sa mnom. Pogledom mi pričao. Shvaćala sam te riječi, tu priču, iskreno satkanu, čekala ishod tome. Stao je ispred mene i više nisam mogla koračati. Podigao je bradu jednim prstom i rekao: Pogledaj me!
Učinila sam to.
Želimo isto zar ne!
Da.
Isto. Pođimo!
Gdje?
U prirodu! Od prirode smo i počeli, mi i oni prije nas.
Pogledaj ono drveće kako se njiše. Ono lišće kako se ljubi, šapuće, kikoće. Ono smo mi.
Ti lipa, ja ona krošnja do nje.
Kesten.
Da, vidim da znaš.
Pođi sa mnom!
Pođi sa mnom!
Kuda?
Da plovimo u lađi naše mašte. Da slavimo.
Ovaj susret da slavimo?
To svakako - s ushićenjem rekoh.
Kako bi izgledalo da samo tako odeš?
Kakva bi se ja djevojka zvala...
Pošla sam i bila spremna na sve. Pomogao mi je da se obučem. Divio se mojoj vitkosti, a zatim haljini. Izišli smo kroz taj isti prozor, jedan jedini, na mojoj sobi. Trčali smo nasmijani kroz šumu, potpuno probuđenu, koja je podsjećala da sve živo treba da se kreće, raste, živi, nastaje.
Toliko nam se obraćala kao da je htjela da nam kaže:
Što se može dogoditi osim ljubavi u šumi ovako južnoj gdje se raduju i ptice.
Damir je pjevušio, a ja sam u njegovom zagrljaju nastavila sa snom. Do uha mi je dopirala glazba i riječi s gramofonske ploče:
“Gle tko je to tako blizak i tako stran, gle tko je to čije ime odnekud znam...”
U povratku kući rekla sam mu: “Hvala Ti što si pohodio moje snove. Bilo je lijepo. Dođi opet
