Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

TV ružu uskraćujem Petom danu, nužne su promjene ako žele zadržati gledatelje

26. srpnja 2020. u 13:05 0 komentara 122 prikaza

Ostala je još samo jedna epizoda do završetka emitiranja desete sezone emisije “Peti dan” na Trećem programu HRT-a. Još će se, dakle, samo jedanput prije ljetne stanke oko trokutastog stola na Prisavlju okupiti četvero intelektualaca različitih svjetonazora te, čineći tako svojevrstan “trust mozgova”, raspravljati o društvenopolitičkim temama koje obuhvaćaju spektar pitanja od toga zašto Kalinić na Svjetskom prvenstvu u Rusiji nije pristao biti rezerva, jesu li ga stvarno boljela leđa, pa do toga ima li izvanzemaljaca i kolika im je glava. Ta mi je emisija, evo priznat ću samo za ovu prigodu, ono što bi Amerikanci nazvali “guilty pleasure”, a naši rigidni jezikoslovci vjerojatno preveli kao “krivo ili grešno zadovoljstvo”.

U biti taj pojam označava televizijski program za koji sam svjestan da nije dobar, niti bih od sramote u nekom većem društvu priznao da ga gledam ili ga, ne daj Bože, preporučio nekome, a koji, eto, ipak redovito pratim. Gledao sam ga dok je Slaven Letica svoje stavove i prognoze iznosio još uvijek pred nacionalnim auditorijem na televiziji, a ne samo na Charliejevoj terasi svakome tko tamo sjedne. Kao što je, evo, sada slučaj. U to je vrijeme još i bilo petih dana u tjednu kada bih zbog takvih zaljubljenika u vlastiti glas preskakao gledanje emisije, ali najkasnije od kada je moja nekadašnja gimnazijska profesorica filozofije Ankica Čakardić preuzela voditeljsku ulogu, mislim da je to bilo u trećoj ili četvrtoj sezoni, nije bilo tog petka koji nisam proveo ispred malog ekrana prateći ta njihova slatka intelektualna prepucavanja.

Tijekom svih tih sezona prikazivanja “Petog dana”, da zaključim ovaj kraći povijesni pregled, mijenjali su se razni članovi i voditelji, svatko od njih emisiji je davao nešto svoje, pa čak i Srećko Horvat, ali ono što je uvijek bilo isto – ta konstanta zbog koje sam ih uopće i gledao svjesno se pri tome izlažući potencijalnoj sramoti da to netko sazna – blaga je iritacija koju bih svaki put osjetio dok ih gledam kako se nadmudruju i prepiru dok važno “šupljiraju” o temama na koje nemaju apsolutno nikakav utjecaj. Postao sam ovisan o tome! Najizraženije je to bilo tijekom sedme i osme sezone u kojima je briljirao Boris Jokić, a ljubavni par koji to tada još uvijek nije bio ili je, evo, od javnosti to krio, Selak-Raspudić, optuživao ga je da zasigurno ima političke ambicije te su na tjednoj razini agresivno zahtijevali da to prizna, pokušavajući sva njegova razmišljanja svesti pod neku političku agendu. To je rezultiralo njegovim odlaskom iz emisije, a već iduće godine njih dvoje su se – pazite molim vas ovo i sjetite se onoga kada se sova rugala sjenici – politički aktivirali. Jokić je, kao što je cijelo vrijeme i tvrdio, ostao u znanosti... U ovoj desetoj sezoni koja završava idući petak toga, nažalost, više nema.

Emisija je najblaže rečeno postala predvidljiva, a time i poprilično dosadna. Nema više žara koji bi gledatelje tjerao da zauzmu neku stranu i koji bi ih dovodio do ludila svaki put kada bi netko sa suprotstavljenog spektra otvorio usta. Ako u “Petom danu” žele zadržati gledatelje, na jesen svakako moraju provesti neke znatne kadrovske promjene. Postava u kojoj završavaju sezonu nimalo ne obećava niti zove gledatelje da emisiju nastave gledati u jedanaestoj sezoni.

Uz iznimku Aleksandra Musića, koji jedini uspijeva zadržati fokus na temi dok se drugi razbacuju zapaljivim ideologiziranim ocjenama kojima uništavaju raspravu i koji svakako zaslužuje vlastitu političku emisiju u vidu nekog dnevnog komentara, svi ostali krajnje su nezanimljivi. Petar Tomev Mitrikeski zna biti dobar u svojoj intenciji, ali prečesto se pogubi u detaljima pa odluta u nepotrebne širine iz kojih mu se nekada i jezično teško vratiti, a ne samo logično. Novopridošli Tihomir Dujmović u “Petom danu” ono je što je bio Ante Čačić na reprezentativnoj klupi – sasvim pogrešan i s vrha nametnut odabir, koji ne uspijeva ishoditi pobjedu ni kada s druge strane ima slabu protivnicu.

Koliko god se Marijana Bijelić zna nabacivati frazetinama kao diskontnim rajčicama u španjolskom Buñolu, njegov zastario način televizijskog nastupanja, izražavanja i debatiranja, da ne kažem još i razmišljanja, jamči joj svaki put elegantnu pobjedu u izravnom sučeljavanju. Toliko je to dosadno i predvidljivo, bez nekog pravog sukoba tijekom kojega bi moglo i zaiskriti, da se ne isplati više ni gledati.

Najgora je, međutim, voditeljica koja je sve do sada bila toliko neupečatljiva da joj ni ime nisam uspio zapamtiti, a sada se počela uključivati u rasprave poput neke slabo informirane kumice s placa. Svoje mišljenje počela je davati na svaku temu, od na početku spomenute Kalinićeve ozljede leđa do izvanzemaljskog života, oduzimajući pri tome ostalima vrijeme za diskusiju pa se iskreno nadam da će upravo ona biti prva za koju će pronaći zamjenu i da joj ime neću ni morati pamtiti.

To je, čini mi se, minimum bez kojega se ne bi isplatilo ni započinjati jedanaestu sezonu, a kamoli nadati se ovoj mojoj TV ruži koju su neke ranije sezone možda i zaslužile.

Osobno ću ih bez obzira na to i dalje gledati, ali nikome to, jasno, nikada neću priznati.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.