Dolazi trenutak buđenja. Bitka za sprečavanje klimatskih promjena, a još više bitka za prilagodbu njima bit će odgovornost svakoga od nas. Nakon desetljeća kolektivnog spavanja to se može činiti teško i može izgledati kao unaprijed izgubljena bitka, ali nije i ne može biti. Bez obzira što dio nas ne razumije, dio ne želi razumjeti, a dijelu se ne isplati razumjeti. Problem jest što se klimatski sustav mijenja sporo i ovo što se sada događa već smo definirali svojim ponašanjem i izgaranjem fosilnih goriva u prošlosti. Problem jest i što su ljudi 21. stoljeća dobrim dijelom postali 'instant-rasa' i sve se mora dogoditi sada i odmah. Ne nužno i ovdje, jer je svijet ovih dana manji nego ikada, ali svakako danas. Sutra je već daleka budućnost, jučer je davna prošlost. Priča s covid-19 pandemijom i odbijanjem cijepljenja pokazala je koliki je zapravo mali doseg znanosti iako smo neko vrijeme mislili drugačije. Društvene mreže otvorile su i Pandorinu kutiju neznanja i svaki bedak, ponavljač iz zadnje klupe, ridikul ili zadnja ništarija može imati prostor za izražavanje svoga kvazi-znanja i svojih ludih ideja. I svoje sljedbenike! Influenceri i sljedbenici?! Pogledajte samo koji to 'influenceri' imaju najviše 'sljedbenika' i o čemu se tu raspravlja!
Pandemija COVID-19 virusa zapravo je dobrodošli test i trenutak buđenja. Osjetili smo okus prave krize i on ne izgleda dobro. Znanost je na početku vidno posrnula, previše je bilo manipulacija i krivih informacija. Znanost je i pokazala svoju snagu u razvoju cjepiva, jedinog sredstva prevencije bolesti i zaraza. Teško je spašavati klimu, znam. Jako teško. Za svako će se ekstremno nevrijeme uvijek moći reći – da, bilo je oluja i prije, poplave su posljedica kiše, a požari suše… Neki ionako još uvijek vjeruju da je Zemlja ravna ploča. Dezinformacije i manipulacije klimatsku krizu prate od samog početka, dokazano je koliko se novaca ulagalo u zavaravanje i zbunjivanje građana iskrivljenim podacima i lažnim činjenicama. Globalni, trajni, istinski interes svih i svakog građana podređen je interesu kapitala i male grupe pojedinaca. Komunikacijski rat koji se godinama vodi oko klimatskih promjena primjer je najveće i najduže 'fake news' kampanje u ljudskoj povijesti.
Puno se prašine i nedavno diglo oko najave poskupljenja plina temeljem nove europske regulative za zaštitu klime. Nije pomagala ni argumentacija da se zapravo radi o ukidanju subvencije jer je grijanje na toplanu ili električnu energiju već odavno dio ETS sustava (Sustav EU-a za trgovanje emisijama) i ljudi koji se tako griju već plaćaju tu naknadu. Jednako tako nije primijećen ni relativno dugi vremenski rok za tranziciju jer do 2026. je dovoljno vremena za osmisliti politiku prelaska sa plina na druge izvore energije i tehnologije za grijanje obiteljskih kuća i višestambenim zgrada. Naravno, to je dovoljno dugi rok za raditi, ali nedovoljno dug za čekati. Trebalo se već i ranije pokrenuti, na primjer odmah poslije zagrebačkog potresa, jer činjenica da plin i nije najbolja ideja za individualno grijanje ne bi trebala biti iznenađenje. Još i prije potresa znali smo da pojedine europske zemlje zabranjuju postavljanje kondenzacijskih plinskih bojlera u nove zgrade i potiču ulaganje u toplinarstvo. Srušeni dimnjaci bili su sjajna prilika za širenje toplinske mreže po Zagrebu i dekarbonizaciju glavnog grada. Politika se ipak odlučila za krpanje, ambicija je izostala, a ovu pogrešku će opet platiti građani i to barem dvostruko. Prvi puta jer će plaćati sve skuplji plin za grijanje. Drugi puta jer će te nove bojlere puno prije isteka njihovog životnog vijeka trebati zamijeniti sustavima koji neće biti pogubni za klimu.
Šteta za propuštenu priliku, ali prilika za dobru odluku je svaki dan. Politička odluka na razini Europske unije donesena je već prije nekoliko godina i u Zelenom planu nema mjesta za grijanje na plin u obiteljskim kućama i višestambenim zgradama. Na sve to struka već godinama upozorava, ali politiku je kod nas uvijek malo teže pokrenuti. Sad kad su i građani osjetili da će neke stvari trebati mijenjati, počinje otpor i nezadovoljstvo. Jer svi bi mi mijenjali, ali ne baš kod sebe. Ljudi 21. stoljeća ne žele individualnu odgovornost, navikli su na ugodnost nečinjenja. Svi smo naizgled svjesni katastrofalnih učinaka promjene klime, ali to će se sve događati za godinu, dvije, pet ili deset… Danas je čuvanje statusa quo i dalje neodoljivo privlačno. Nevjerojatno je zapravo kako kod većine svaki viši cilj blijedi pred osobnim interesom ili vlastitom ugodnošću, tužna je to istina ljudskog roda. No što ako je taj viši cilj zapravo najbolji osobni interes svakoga od nas?
Ne događa se to samo na razini pojedinca, jednako postupaju i države, velike korporacije i banke. Profit über alles. Kako recimo nazvati priču oko norveške vlade koja je jedna od najaktivnijih vlada u zagovaranju borbe protiv klimatskih promjena i prilagodbi istima? Uskoro će u Norveškoj potpuno zavladati električni automobili, a država izdašno financira međunarodne aktivnosti koje bi trebale ograničiti sječu šuma širom svijeta. U isto vrijeme, Norveška je jedan od značajnih svjetskih proizvođača i izvoznika nafte i plina. Štoviše, norveška vlada je nedavno odlučila proširiti istraživanje i proizvodnju plina i nafte u jednom od područja za koja ta ista vlada priznaje da su najosjetljivija na klimatske promjene - Arktičkom krugu. Hipokrizija? Logika je naizgled jednostavna, ali opet duboko pogrešna – oni s dovoljno novaca kupovat će blagostanje nauštrb siromašne većine. A mi se onda čudimo kako naša vlada ne odustaje od davanja koncesija na istraživanje za naftu i plin u najljepšem i najosjetljivijem prostoru koji posjedujemo – dinarskom kršu i na Jadranu. Ovaj loši niz zaključit ćemo podatkom da je u razdoblju nakon potpisivanja Pariškog sporazuma 2015. godine do danas, 60 najvećih svjetskih banaka osiguralo čak 3,8 trilijuna dolara financiranja za tvrtke koje proizvode fosilna goriva.
Promjena je sigurno moguća, ali ona će se početi događati tek onda kad i svaki pojedinac bude spreman na promjenu. Veliki izazovi 21. stoljeća trebaju budnog i osviještenog pojedinca koji promatra, prosuđuje i djeluje. Ne pitaj kome zvono zvoni, napisao je Hemingway – tebi zvoni! Tu dolazimo do tog osobnog interesa kojeg smo prije spomenuli. Jer će postati i još više vruće od ovoga što je danas. Moj kum se žali da više nema hobotnica, njemu je to strašno, ali to je tek početak. Školjke se već kuhaju u moru, ribe umiru od opeklina, možete li to zamisliti? A mi se znojimo, uzdišemo, ne gasimo klima uređaje i očekujemo da će se stvari riješiti same od sebe. Nažalost, neće. Guranjem glave u pijesak ništa se ne rješava. Zelena tranzicija naša je jedina opcija i premda izazovna, jedina je u našem interesu i kao takvu je treba i komunicirati. Mogućnosti za komunikaciju nikada nije bilo više, a razumijevanja još nema dovoljno. Probudite se građani, odluka i moć u vašim su rukama!
