Pregledavam svoje slike iz 2019. godine. 14. prosinca bio sam u Berlinu. Miljana me fotografirala lagano pripitog s mojim prijateljima Jonasom i Isabelom. Ostatak večeri pio sam koktele u nekom baru i čekao jeftini, prebukirani let. Idući dan bio sam u Beogradu. Primio sam nagradu i večer proveo sa svojim prijateljima. Tjedan dana kasnije, otišao sam kod Saške u Beč na njen ultraglamurozni trodnevni 50. rođendan. Sudeći po mom Instagramu, 30. prosinca ipak sam stigao na premijeru predstave “Idiot” u zagrebačkom HNK. Izgledam odmorno sa svojim prijateljicama Mirnom i Keti. Dan kasnije Mirna i ja obilazimo Seida i Sibilu, susrećemo Ladu na ulici te odlazimo k njoj na šampanjac nakon čega smo na tulumu kod Sonje i Frana i završavamo kod Trce kod koje smo se polupozvali.
S ove točke, gotovo mi je nevjerojatan broj osoba u zatvorenim prostorima, vlažnih poljubaca u obraze i neopranih ruku pri ulasku u kuću. Večeras, dok pišem ovaj tekst, prethodni paragraf mi djeluje kao pretenciozna p(r)oza. Očajnički tražim fotografije jer me postaje strah da ću zaboraviti koliko sam olako uzimao privilegije svijeta i života. Od svijeta prije 2020. godine ostalo mi je nekoliko mamurnih uspomena. Lakoća i lakomost polako su izblijedjeli negdje između nostalgije, nevjerice i neuroze. U svijetu od prije tvrdio sam kako živim točno onakav život kakav sam želio i maštao. U svijetu od prije, sve ugroze su bile u mojim trivijalnim tjeskobama ili mlohavom narcizmu. Svijet je bio pun kao šipak, duga zmija na aerodromu, beskonačna širina horizonta. Svjestan sam kako je moj život od prije godinu dana bila posljedica stečenog osobnog privilegija. No sada znam da je ono bio i dar prirode, mira i relativnog prosperiteta. A gdje god da otvorimo udžbenik iz povijesti, znamo da to stanje nije status quo čovječanstva.
Ne pišem ovo kako bih se pohvalio svojim (nekadašnjim) kozmopolitskim, urbanim, hipsterskim, milenijalskim (dodaj uvredu) životom. Protekla godina prošla je kako je prošla. Svijet i, povremeno, život se zatvorio i smanjio. Naša su kretanja, međuljudski odnosi, planovi i nadanja svedeni na minimum, nužnost. Mnogima od nas prošla je godina ukinula većinu stvari koju smatramo bazom svog svakodnevnog življenja ili integralnim dijelom identiteta. Naše je dane ispisala neizvjesnost. Nezaposlenost je porasla za 21%. Stanarine, vidim, nisu ništa pale. Mnogi su ljudi razdvojeni od svojih najbližih, bilo da se radi o obiteljima razdvojenim tankim granicama županija, pomičnim vratima staračkog doma ili pak odjelima bolnica. Za neke planovi izgledaju sasvim propali. Investicije, uložen trud i rad za uređenje teretane ili kafića izgledaju kao da se neće isplatiti. Mnogi tinejdžeri ove godine nisu imali mogućnost družiti se, razvijati, prkositi, pušiti iza škole ili povraćati od jeftinog bambusa. I možda nisu stigli izgraditi set snova, maštarija i fantazija o velikom svijetu koji ih čeka. Naši najstariji i najugroženiji sugrađani i prijatelji izgubili su svoju rutinu kojom se opiru tihom šapatu smrti. Prošle smo godine naučili kako je izgubiti svaku onu stvar koju smo uzimali zdravo za gotovo, posjet obitelji, susret poznanika, subotnja kava, zagrljaj, one night stand, posjet ljubavnici između posla i obiteljskog ručka. Svaku malu ljepotu beskonačne svakodnevice.
I sada nam je većini jasno kako se ovdje radi o nekoj vrsti prijelaznog razdoblja. Suvremene tehnologije su nam omogućile da poslovanja teku neometano od ove sitne apokalipse. Države su se odlučile za svoje prioritete i još samo krupni kapital prelazi državne zatvorene granice bez CPR testa. Ako opet otvorimo udžbenik iz povijesti, lako ćemo saznati da nakon ovih prijelaza, dubokih kriza, dolazi nešto gore. Dugotrajna neizvjesnost, strah i paranoja, egzistencijalna ugroženost, izoliranost ljudi, dostupnost lažnih vijesti i propagande dehumanizira ljude. Lako zaboravljamo da se ispod maske krije osjetljivo, jednako uplašeno biće. Trenutačne postavke društvenih mreža sada najviše zarađuju od našeg bijesa i straha i neumorno će raditi samo na svome profitu. I u trenucima kada ne znamo kada će završiti pandemija, ne znamo koje će posljedice ostaviti na naša tijela i naše mentalno zdravlje, ne znamo kada će, i hoće li uopće doći, iduća plaća, kada ćemo ponovno moći posjetiti bake i djedove, kada ćemo ponovno plesati do jutra u prekrcanom klubu, kada ćemo imati kuću pretrpanu gostima, kada će nam se vratiti miris svijeta od prije, treba nam nešto konkretno, opipljivo i razumljivo. Ja vas, u ovim neobičnim vremenima, pozivam da to ne bude dogma, teorije zavjere, galopirajući populizam koji će lako locirati i prepoznati neprijatelja, da ne bude cinizam, bijes ili beznađe. Jer krize poput ovih imaju potencijala dovesti do rata ili diktature. Na nama ostaje održavati mir, ne zaboraviti odgođene snove, nade, i zašto ne, male ljubavi.
Ovo je vrijeme koje zove na solidarnost. Ovo je vrijeme koje poziva da podijelimo svega čega imamo viška. Za neke, to je višak kvadrata kojima se može spustiti renta (ili oprostiti koja). Neki od nas imaju višak šala. Treći suvišak mašte koji se može podijeliti. Tko zna kuhati, neka podijeli ručak. Tko ima višak vještina u novim tehnologijama, neka ga podijeli s onima koji se trenutačno u njima utapaju. Mogu biti sitnice, olovke i priče, cvijeće i umjetne suze, molitve i književne preporuke, vještine i stvari. I najvažnije od svega, poklonite sav višak i, ako možete i više, nježnosti.
Prije godinu dana pisao sam sličan, lagano patetični tekst za ozbiljni magazin o politici i kulturi i pozvao vas da zažmirite deset sekundi i zamislite osobe zbog kojih ste tu gdje jeste i to što jeste. Sada bih vas ponovno zamolio da zažmirite, na samo 10 sekundi, i zamislite sve ljude kojima ste pomogli da budu tu gdje jesu i to što jesu. (Čekat ću vas). Iz ovog osjećaja, želim vam sretniju ovu godinu uz nadu da će taj popis rasti i da mu neće biti dovoljan ni puni sat da zamislite sva lica, sve osmijehe i svaku od uspomena.•
