Što je normalno, a što nije? Ne govorim o psihičkim bolestima, niti poremećajima, već naprosto o tome što zapravo smatramo normalnim, uobičajenim. Da, znam onaj najčešći odgovor: normalno je ono što je u skladu s mjerilima/mišljenjima većine. Pa se onda problem javi kad se nađeš u drugoj kulturi i s drugim normalnim običajima, o mišljenjima da i ne govorim. A na kraju ipak shvatiš da se zapravo stalno prilagođavaš nekom „novom normalnom“ – u školi, na faksu, na poslu, u kući njegovih/njezinih roditelja…
Svugdje uporno niču tijekom života „nove normalnosti“ kojih u tvojoj obitelji, sredini ili pak u tvojoj prošlosti nije bilo. Recimo, mladi su ljudi nepopravljivo nenormalni u očima starih.
Usvojila sam dvije vrlo važne lekcije u životu:
- normalno je jako škakljiva riječ (vjerovali ili ne, jedna općenita definicija do dana današnjeg ne postoji) i
- nikada ništa ne ostaje isto, pa tako i nikada ništa neće biti kao što je nekada bilo.
Tu je lekciju daleko najljepše i najjasnije oblikovao Petar Preradović u svojoj pjesmi „Mujezin“: „Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest.“.
Zanimljivo je da se ljudi, iako shvate u nekom trenutku života kako stvari stoje (odnosno, kako se kreću), nevjerojatno užasavaju promjena. „Nikad više ništa neće biti isto…“ rečenica je koja se u posljednje vrijeme izgovara s takvom patetikom da samo nedostaju violine za potpuni štimung. Ili turski ljepotan tužnih očiju, ali grube i privlačne naravi iz popularnih sapunica. I ide mi na živce ta dramatičnost, iskreno.
Doista nikada više neće biti isto. Već sljedećeg trena nestat će ovaj trenutak sada, već sutra će sve ići nekim svojim ritmom u odnosu na danas te nema nikakve garancije da će nam se to sutra svidjeti, a možda će nam donijeti nešto najbolje u životu, posve neočekivano. Možda će sutra biti neki jači potres od nedavne petice ili će doći neki smrtonosniji virus. Možda ćemo otkriti da nam više paše obrađivati zemlju nego piskarati po društvenim mrežama. Možda ćemo razgovarati s hologramima umjesto putem mobitela… Prošle su osamdesete koje su nam toliko bile drage, a ni „djeca cvijeća“ nisu što su nekad bila.
I tako, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan – mijenja se vrijeme, mijenja se okolina, izmjenjuju se dobri i loši događaji, a bogme se mijenjamo i mi sami. Ako se ne mijenjamo ili mislimo da smo isti kao što smo bili prije 10, 20 i više godina (bilo izvana ili „iznutra“), onda zapravo imamo ozbiljan problem. Jer ovo jest svijet u kojem je samo promjena - normalna.
Neprepuštanje promjenama ili, bolje i točnije rečeno, neprilagođavanje, donosi zbunjenost, frustriranost, bijes, depresiju, patnju… Niti možeš prihvatiti sebe, a još manje možeš prihvatiti druge. Ne možeš prihvatiti vrijeme u kojem živiš, državu, obitelj… Ostaneš zaglavljen u nekom određenom razdoblju života, planovima koji se nikada neće ostvariti, prostoru i nema pomaka dalje, nema iskorištavanja potencijala, prepoznavanja ljepote u trenutku ili sreće koja ti je pred nosom, ali nije onakva kakvu si možda očekivao jer si je unaprijed uglavio prema svojoj definiciji „normalnosti“ za sreću. Jeste li, na primjer, ikada ozbiljnije razmišljali o tome da ono što je sreća za nekoga, može zapravo biti nesreća za drugoga? Da nemamo svi čak niti istu viziju onoga što bismo nazvali „sretnim životom“?
S takvim svojim nenormalnim stavovima i uvidima, u „novoj normalnosti“ ne vidim ništa nenormalno, a što bi me bacilo u očajanje. Vidim samo još jednu promjenu pri čemu su mnogi elementi vrlo vjerojatno privremeni, barem do sljedeće pandemije nečega, nadajmo se ne goreg od ovog. A u drugačijem nikada ni nisam vidjela ništa nenormalno. Vraćanje unatrag jest potraga za izgubljenim vremenom. Vozimo dalje.
Umjesto da razvezujem misao, zapetljam se, pa da još i nekoga uvrijedim (što je u današnje vrijeme nevjerojatno jednostavno jer su ljudi na rubu pucanja), radije ću za kraj podijeliti jedan od meni najdražih tekstova, Desideratu. Vrijedi je pročitati više puta i spremiti, isprintati te staviti na vidljivo mjesto. I kao što je u njoj zapisao Max Ehrmann, ne uspoređivati se s drugima jer uvijek će biti boljih i gorih od vas (op.a. …a nitko od njih neće biti normalan u vašim očima).
