Ubojstvo nacionalnog vođe duboko je šokantan, a ponekad i destabilizirajući događaj za državu i narod. Ono iznenada izlaže inherentnu krhkost društvenog poretka; svaki građanin osjeća jezu ranjivosti prilikom ubojstva najviše i najbolje zaštićene osobe u zemlji. Posljedice mogu biti pogubne; nadvojvodino ubojstvo u Sarajevu izazvalo je Prvi svjetski rat sa svojih 15 do 20 milijuna žrtava, što je bilo samo uvod u Drugi svjetski rat i gubitak do 80 milijuna života.
U Sjedinjenim Američkim Državama ubojstvo Abrahama Lincolna preokrenulo je njegove planove za pomirenje sjevera i juga, crnih i bijelih, nakon građanskog rata. I u mom životu ubojstvo predsjednika Kennedyja donijelo je desetljeće nemira i nasilja koje je iz temelja preoblikovalo američku politiku i društvo. Za moje roditelje, koji su idolizirali Kennedyja kao irskog brata katolika, bio je to možda najrazorniji trenutak njihova života. Ali kakav je utjecaj političkog atentata u zemlji u kojoj je sve krhko – institucije, javna sigurnost, okoliš, infrastruktura i sam život? To je pitanje s kojim se suočava haićanska nacija nakon ubojstva svog predsjednika Jovenela Moisea. Medijska pozornost uglavnom je bila usredotočena na preokrete u istrazi ubojstva, za koje se u ovom trenutku čini da je djelo opskurnih Haićana koji su unajmili kolumbijske plaćenike. Mnogim promatračima teško je povjerovati da atentat nisu naredile i platile još neidentificirane osobe istaknute u haićanskom društvu ili među dužnosnicima. Ali na dublje pitanje što Moiseovo ubojstvo znači za budućnost Haitija uglavnom nema odgovora. Moglo bi se ispostaviti da je to samo još jedan u dugom nizu burnih završetaka haićanskog predsjedništva. Ili bi to mogao biti posljednji čavao u lijesu onoga što je ostalo od političke i institucionalne stabilnosti zemlje. Vrlo je moguće da ostaci haićanske države možda nemaju sposobnost obuzdavanja rastućih sila anarhije. Haiti, naime, generacijama kroči putem anarhije. Zemlja je svoju neovisnost postigla 1804. nakon velike borbe robova protiv njihovih francuskih kolonijalnih gospodara. U tom herojskom početku ipak se naziru korijeni suvremene disfunkcije Haitija. Oslobođeni robovi nisu imali obrazovanje ili iskustvo u državnoj ili javnoj upravi. U to vrijeme nije bilo međunarodne pomoći. Naprotiv, Francuska je prisilila Haiti na plaćanje okrutne odštete koja je cijelo stoljeće onesposobljavala haićanske javne financije, a Sjedinjene Američke Države, u kojima je ropstvo još bilo na snazi, tretirale su Haiti kao državu izopćenicu. Uslijed nepostojanja učinkovitih državnih institucija, društvo se razvilo anarhično. Do 20. stoljeća brzim porastom stanovništva stalno se povećavao već ionako golem jaz između državnih kapaciteta i društvenih potreba, što je rezultiralo masovnim osiromašenjem. Prema procjeni američke vlade 1970-ih, “prihvatni kapacitet” Haitija procijenjen je na dva milijuna ljudi u vrijeme kada je broj stanovnika iznosio gotovo pet milijuna. Danas iznosi 11,5 milijuna. Drugi kritični čimbenik je stanje okoliša: kopnena površina te države, prema nekim procjenama, čak je 98% iskrčena. To je uzrokovalo masovnu eroziju tla, što ugrožava poljoprivredu i rezultira čestim klizištima i poplavama. Dobro poznajem Haiti, ondje sam bio američki veleposlanik prije dolaska u Hrvatsku. Posao je bio drukčiji od bilo čega s čime sam se suočio u Zagrebu i drukčiji od bilo kojeg zamislivog diplomatskog zadatka.
Američki ambasador u Port-au-Princeu prokonzul je bez sredstava i ovlasti. Očekuje se da će on ili ona uspostaviti suradnju između spornih političkih frakcija Haitija i pokušati pomoći zemlji u rješavanju izazova koji su daleko iznad kapaciteta haićanske države i američkih mehanizama pomoći. Krajnji zahtjev tog posla jest spriječiti državnu i društvenu propast na Haitiju koja bi mogla rezultirati masovnom migracijom u smjeru SAD-a. Odgovornosti su bile zastrašujuće, a izgledi za uspjeh minimalni. Unatoč mojim pregovaračkim naporima, situacija se zakuhala. Suočen s oružanom pobunom, pomogao sam predsjedniku – na njegov zahtjev – da pobjegne iz zemlje, a kasnije je tvrdio da je to bila otmica. Budući da je zemlja bila na rubu anarhije i na početku migracijske krize, Washington je poslao 2000 marinaca da uspostave red. To je postignuto brzo. Nakon četiri mjeseca američke snage povukle su se radi dolaska mirovne misije UN-a. Nasilje se vratilo, nastavila se disfunkcionalna politika, ali UN je držao situaciju pod kontrolom do povlačenja u 2019. Danas se Haiti našao u sličnoj situaciji, možda i goroj od one s kojom sam se suočio početkom 2004. U zemlji ne postoje ustavne ili pravne ovlasti – nema predsjednika, nema parlamenta, samo privremeni premijer kojega podjednako osporavaju kritičari i suparnički pretendenti. Dok naoružane bande teroriziraju stanovništvo, čini se nemogućim zamisliti da je haićanska država u stanju organizirati izbore. Haiti hitno treba pomoć, ali mnogi Haićani pokazuju duboko nepovjerenje prema međunarodnoj zajednici nakon prethodnih neuspjelih intervencija. U svakom slučaju, predsjednik Biden odbacio je mogućnost slanja vojnih snaga. Pitanje je hoće li njegova pozicija biti održiva u slučaju širenja kaosa i humanitarne patnje te očajnih Haićana koji brodovima idu u smjeru Floride.
