Pregled dana navigacija Naslovnica
ANTON KIIKAŠ

Zatvaram svoj projektni ured, okrećem se obitelji i književnosti

- Odmah po završetku fakulteta, te 1968. godine, otišao sam u svijet u potrazi za slobodom govora, kretanja i kreiranja koju sam pronašao u Kanadi - kaže Kikaš

Zatvaram svoj projektni ured, okrećem se obitelji i književnosti

Foto:

U razgovoru s Antonom Kikašem dotaknuli smo se njegova bogatog života, poslovne karijere ali i one druge, pjesničke i duhovne strane.

Što Vam znači prijam u DHKHB, čiji su članovi brojni istaknuti hrvatski pisci iz Zagreba, Splita, cijele BiH i dijaspore. Članica tog društva bila je i najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun?

Kad me je nazvao vaš kolega Frano Vukoja i čestitao na prijmu u u DHKHB, bio sam više nego oduševljen i osjećao sam se počašćenim. To je uistinu jedan od mojih najsretnijih dana u životu. Veliki događaj za mene. Jer postati članom jedne takve prominentne književne obitelji kao što je DHKHB, koja ima više od 130 članova i dugu tradiciju, zaista je poseban osjećaj. Biti u društvu jednoga Anđelka Vuletića, Veselka Koromana, Tomislava Marijana Bilosnića, Krešimira Šege, Mile Pešorde, Zdravka Kordića, fra Šimuna Šite Ćorića, Vinka Grubišića mog dugogodišnjeg prijatelja i suradnika i mnogih drugih zvučnih imena veliki je dar i ne mogu opisati zadovoljstvo koje me obuzima otkako sam postao član tog društva.

Koliko nam je poznato, pjesme ste počeli pisati još 80-ih godina prošlog stoljeća. Pisali ste pjesme, a za neke od njih bili i autor glazbe koje su pjevali poznati hrvatski pjevači. Kako je sve počelo?

U pravu ste, pisanjem sam se intenzivno počeo baviti potkraj 80-ih godina i tada je sve krenulo. Samo u prvih nekoliko godina, kad se rodilo to nadahnuće napisao sam stotinu pjesama. I nisam stao pisati sve do dana današnjeg. Ne mogu kazati da sam ljubav prema pjesništvu i od koga naslijedio. Bog mi je podario jednu suptilnu umjetničku dušu koja je u jednom trenutku osjetila inspiraciju da sve ono što se u njoj gomilalo kroz bogati život prenesem u djelo. Tako je nastala i moja prva pjesma koja nosi naslov “Put u raj“. Napisao sam je u zrakoplovu od New Yorka do Karipskih otoka gdje sam s mojom prijateljicom iz tog vremena išao na godišnji odmor. Pjesma završava stihovima “i evo brzo slijećemo na otok Jadranskog mora gdje sunce i more sprema ovozemaljski raj samo za nas“. Karipsko more metaforično sam zamijenio s našim lijepim Jadranom.

Vaš kolega književnik, slikar i kritičar Tomislav Marijan Bilosnić reče da je Vaša lirika u maniri velikog Dobriše Cesarića?

Pa to je bez sumnje jedna laskava usporedba. Drago mi je što tako osjeća moje stihove i ništa više ne bih dodao osim da je to još jedan poticaj za nastavak moga pjesničkog stvaralaštva.

Bilosnić je na godišnjoj skupštini DHKHB, kad ste primljeni u ovo udruženje pisaca, kazao da je Vaš život vrijedan velikog romana. No, čuli smo da postoji ideja da se o vama snimi i film. Što nam možete reći o tomu?

Evo prošla je već 21 godina od moje misije dopreme poklona oružja hrvatskim braniteljima i svih ovih dvadesetak godina povlači se pitanje kad ću napisati knjigu i snimiti film o tom nesvakidašnjem događaju. Hrvatska televizija već je snimila o meni dva jednosatna dokumentarna filma. Jedan davne 1989. godine, kada sam u dvije večeri skupio milijun dolara za otvaranje Katedre za hrvatski jezik i kulturu i 250 tisuća dolara za Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu i drugi 2002. godine. Pored mog dragog prijatelja i redatelja Jakova Sedlara i drugi pokazuju interes za moju priču. Ovih sam dana dobio poziv od jedne TV postaje iz Toronta koja želi sa mnom napraviti intervju o toj temi i kroz njega bi općenito prikazali što se to događalo prije dvadesetak godina na prostorima bivše države. Vjerujte mi da i dalje polagano slažem kockice i nadam se, ako me zdravlje posluži, da će ta knjiga a nadam se i film ugledati svjetlo dana u skorom periodu. Dosta sam toga već davno snimio na audiokazetama koje brižljivo čuvam.

Kanite li napisati autobiografiju ili memoare?

- Ima prijedloga da napišem dvije knjige, jedna koja bi bila moji memoari, a druga koja bi zaista bila koncentrirana na moju misiju dostave darovanog oružja.

Možemo li se malo prisjetiti tog nemilog događaja iz kolovoza 1991. godine, kad su Vas uhitili vojnici bivše JNA?

Taj događaj duboko se urezao u moje biće sve do dana današnjeg. Najteži trenutak je bio onaj kad sam shvatio da je pilot zrakoplova Boeing 707 koji je poletio iz Južne Afrike i u kojemu sam ja bio jedini putnik, umjesto da leti po Jadranu prema Trstu i da sletimo prinudno u Ljubljanu kakav je bio dogovor, promijenio rutu i sletio u Zagreb. Osjećaj u kojem vas od samog slijetanja zrakoplova dočeka jedna nezaboravna scena sa stotinjak cijevi uperenih prema kabini zrakoplova u kojoj sam sjedio iza pilota bio je jako neugodan. I onda kad sam čuo prve riječi i prepoznao da jezik i naglasak onih koji dolje stoje s tim uperenim puškama nije hrvatski i kad sam čuo dvojicu koji su se počeli svađati tko će me od njih dvojice prvi ustrijeliti i uzeti trofej, postalo mi je jasno gdje sam i u kakvoj situaciji se nalazim. To je samo jedan djelić svega što se događalo da ne navodim sve ono što se zbilo nakon silaska iz zrakoplova gdje sam odmah sproveden na saslušanje. Tu sam proživio torturu, teško je riječima opisati udarce koji su sijevali sa svih strana, bilo je jako bolno i osjećao sam se kao na zadnjem izdisaju. Ali, eto, hvala Bogu ipak sam izdržao premda je bilo slomljenih rebara i svega ostaloga. Ovaj doček nakon slijetanja u detalje sam opisao u pjesmi “Nisam se bojao mrijeti”, koja završava stihovima: ‘Kada se čovjek ne plaši mrijeti, on dobiva neku nadnaravnu snagu, a svjetlost vjere u Boga tek tada dobiva puni sjaj’.

Osjećate li i danas posljedice torture?

Ne. Ja sam jak. Moje biće je toliko jako da može podnijeti i takve toruture i izdignuti se iznad tih stvari i normalno krenuti naprijed, kao što sam i učinio nakon izlaska iz zatvora. Nastavio sam raditi i davati pomoć mojoj voljenoj Hrvatskoj koju duboko, od kada znam za sebe, nosim u srcu. Ako bih htio iskazati osjećaje prema Lijepoj našoj onda bih citirao one divne riječi hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića koje završavaju riječima “i kud god idem sa mnom je Hrvatska“. Te riječi na najljepši način opisuju moje osjećaje.

U nekim javnim istupima znali ste iskazati ogorčenje i nezadovoljstvo kako se neke stvari razvijaju u Hrvatskoj?

- U nekoliko navrata govorio sam o tomu da je zaista tužno i žalosno što je hrvatska dijaspora stavljena nekako po strani, od samog stvaranja hrvatske države pa do danas. Nije bilo sluha ni volje da se uspostavi jedna bliža suradnja.

A ta suradnja vjerujte mi bila bi od ogromne koristi za hrvatsku državu i hrvatski narod općenito. Ovako potencijal i bogatstvo ne samo materijalno već i stručno, koje Hrvati u dijaspori imaju, a koje je moglo biti od velike koristi za Lijepu našu, ostalo je nedovoljno iskorišteno.

Nikad nije kasno. Možda sada krenu veća ulaganja Hrvata iz dijaspore u domovinu s obzirom da Hrvatska ide prema Europskoj uniji, a i BiH je negdje na tom putu?

Nitko sretniji od mene ako bi bilo tako, ali nisam baš optimist. Ljudi koji prate što se tamo događa kad vide što se u posljednje vrijeme sve događalo u Hrvatskoj i kako je ta zemlja opljačkana i osiromašena razočaraju se. Hrvatska je upravom smislu riječi osiromašena, a imala je jedno bogatstvo i potencijal na kojem se mogla graditi sretna budućnost za hrvatski narod.

Osjetio sam to i na vlastitoj koži kada sam sredinom 90-tih napravio dvije investicije u Hrvatskoj u vrijednosti od milijun maraka da bi, ne mojom krivnjom, obje propale. Imao sam loše iskustvo s ulaganjem u Hrvatsku. Poduzetnici u Hrvatskoj moraju shvatiti da se poslovi moraju stvarati na solidnoj osnovi, da treba napraviti određene predradnje i držati se discipline u poslovanju koja čini mi se nije prisutna. Poslovni čovjek treba biti realan kad ulazi u poslove a ne pokušavati obogatiti se preko noći što je bila opća karakteristika od početka privatizacije.

Cijeli svoj život pomagali ste Hrvatima kako u Kanadi tako i u domovini. Bili ste organizatoro kulturnih, zabavnih i sportskih priredbi. Poznato nam je da ste zlatnoj Dinamovoj generaciji iz 1982. godine organizirali turneju po Kanadi, gdje ste bili predsjednik tamošnjeg nogometnog kluba Croatia Toronto te predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca. Uveliko ste pomogli utemeljenje Katedre za hrvatski jezik, a materijalno ste pomagali i velike duhovne projekte u domovini. Kako Vam je kao uspješnom poslovnom čovjeku sve to uspijevalo?

Ljubav prema Hrvatskoj utkana je u moje biće i nije prestajala, dapače. Od prvih dana dolaska u Toronto prije 40-ak godina, imao sam prigodu čuti negativne konotacije vezane za Hrvatsku i hrvatski narod. To sve je pobudilo u meni želju da pokažem i dokažem da negativne priče o Hrvatima kakvih sam se naslušao u to vrijeme nisu istinite. Svojim primjerom, činjenicama i djelom htio sam pokazati da je Hrvatska jedna od najljepših zemalja svijeta i da je hrvatski narod pošten, radišan i ponosan na svoju bogatu povijest i kulturu.

Taj životni moto vukao se kroz sve ove godine. I dan danas nastavljam kontinuirano raditi na promociji i prosperitetu hrvatskoga jezika i kulture. Osjećam da je to duboko urezano u mene i tu jednostavno nemam kontrolu nad sobom. Sve sam to radio i radim i dalje spontano s ljubavlju. Već 22 godine sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja se između ostalog brine za rad i opstanak Katedre za hrvatski jezik. Nikad nisam za to tražio nagradu, jer je moj cilj bio učiniti djela koja će sama svjedočiti i govoriti o tomu. Nekad sam, posebno 80-tih godina, znao više raditi za opće hrvatske stvari nego što sam radio u svojem projektnom uredu. Prioritet sam davao Hrvatskoj.

Koliko je nacionalno, kulturno i politički snažna hrvatska zajednica u Kanadi i SAD-u danas?

- U svakom slučaju nije na razini na kakvoj bi trebala biti. Sad govorim sa stajališta hrvatske zajednice u Torontu koja se smatra najvećom hrvatskom zajednicom u dijaspori. Kad ova vremena usporedim sa 70-im i 80-ti godinama onda moram reći da se ta slika u značajnoj mjeri promijenila i da Hrvati ovdje sve manje i manje pokazuju interes za zbivanja u hrvatskoj zajednici. Premda još uvijek se čuvaju neka tradicionalna okupljanja Hrvata kao što je svetkovina sv. Ante, u franjevačkom centru u Norvalu blizu Toronta.

Tu se svake godine zna okupiti pet do deset tisuća Hrvata. Tu je prije nekoliko godina sagrađena i divna nova crkva Kraljica mira koja je ponos svih nas, a za nju smo dobili i velika priznanja od naših Kanađana, koji su u toj građevini prepoznali spomenik koji svjedoči o nama Hrvatima, našoj kulturi i tradiciji. Kažem, ima pojedinačnih okupljanja ali to sve nije na onoj razini kako je znalo biti prije.

Je li točno da ste u Kanadi bili proglašeni osobom godine?

Jest, to je bilo 1992. godine. Vijeće etničkog tiska za Kanadu dodijelilo mi je i medalju i proglasilo me Čovjekom godine.

Vaši korijeni su u Bijakovićima, što Vam Bijakovići i Međugorje znače?

Dok sam još živio u Kaknju kao dijete sam dolazio na ljetni raspust u Bijakoviće i družio se sa mojim najbližim rođacima koji i danas tamo žive. To vrijeme zauzima posebno mjesto u mojim sjećanjima. I danas kad dođem dolje uvijek se rado prisjetim nizanja duhana, zatim odlazaka u vinograd i pješačenja po pržini na Neretvu kod Šurmanaca. Ta sjećanja su sastavni dio moga života. A, naravno kad su Međugorje i Bijakovići postali centar svijeta, onda je i moj ponos postao puno veći. Evo baš sa mojim sinovima Robertom i Markom koji su također prije osam godina sa mnom obišli cijelu BiH uključujući i Međugorje komentiram posjet vratara talijanske nogometne reprezentacije Buffona Međugorju. Njih dvojica su zagriženi za sport, a napose nogomet i prate sve što se zbiva u tom svijetu i oko naše nogometne reprezentacije. Ponosim se što su moji sinovi poprimili od mene i moje supruge koja je također Hrvatica taj isti osjećaj i ljubav prema Hrvatskoj, iako su rođeni Kanađani. Spremamo se ponovno doći u Hrvatsku u kolovozu na ljetovanje i radujemo se susretu s mnogobrojnom rodbinom i prijateljima.

Lani ste bili u Neumu na Etnofestu kao autor stihova skladbe koju je pjevao Đuka Čaić? Ove godine trebali ste sudjelovati s pjesmom koju bi izveo Mate Bulić?

- Imali smo namjeru, ali na žalost iz opravdanih razloga pjesma se neće pojaviti u Neumu. No, i dalje ostaje dogovor s Matom koji bi uskoro trebao uglazbiti i otpjevati moju pjesmu koja mu se svidjela a nosi zvučni naslov “Ugasite svjetla noćas“.

U pripremi je i Vaša knjiga poezije?

- U ovom trenutku paralelno radim na pripremi i izdavanju dvije knjige pjesama - na engleskom i na hrvatskom jeziku. Pripremam ih s jednim kanadskim pjesnikom koji će pjesme koje sam s hrvatskog preveo na engleski dotjerati i obraditi i to će biti kanadsko izdanje na engleskom. A, druga knjiga koju spremam je na hrvatskom i na njoj surađujem s Tomislavom Marijanom Bilosnićem koji je ujedno i recenzent mojih pjesama.

Imate li pjesničke uzore i što Vam daje najveće poetsko nadahnuće?

Moram istaknuti poetski svijet Antuna Gustava Matoša jer imam osjećaj da se njegovo pjesništvo najdublje utkalo u moje. Njegove utjecaje sam prepoznao u svome pjesništvu i ako bi htio nekoga uzeti za uzor onda bi to bio Matoš, pritom ne zanemarujući veliko bogatstvo koje sam stjecao od drugih velikih pjesnika. U mojim pjesmama najviše je prisutna ljubavna tematika, pa onda razni događaji iz moga života i domoljubne osjećajne pjesme kao i pjesme iz zatočeništva. Za mene je ljubav najveće bogatstvo koje nema kraja, a moja pjesnička suptilna duša je Božji dar koja kroz stihove prenosi osjećaje ljubavi prema Bogu, voljenoj ženi, obitelji, domovini, prijateljima i cijelome svijetu.

Živjeli ste u Kaknju, školovali se u Sarajevu. Kako ste onda preko Zagreba dospjeli u Kanadu?

- Odrastao sam u Kaknju, odakle sam već s 13 godina otišao u Sarajevo gdje sam sa 17 godina završio Geodetsko-tehničku školu, a potom, kao geometar izvodio geodetske radove po BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Onda sam otišao studirati u Zagreb, gdje sam završio Geodetski fakultet. Odmah po završetku fakulteta, te 1968. godine, otišao u svijet u potrazi za slobodom govora, kretanja i kreiranja koju sam pronašao u Kanadi gdje sam ostvario svoje snove da imam svoj projektni ured. I eto tako je to počelo. Na žalost, sve ovo što sam naveo nije bilo moguće ostvariti u bivšoj Jugi, u vrijeme kad sam završavao studij. U svijet sam otišao s mišlju da ću se za nekoliko godina vratiti, ali kao i većina hrvatskih emigranata ostao sam i evo još uvijek sam tu. Ali eto svako malo nastojim doći u svoju domovinu, nekad i nekoliko puta godišnje.

Je li istina da se povlačite u mirovinu i posvećujete svojim ljubavima obitelji i pjesništvu?

Istina je. Evo, nakon 40 godina polako spuštam rolete na svoj projektni ured. Prije nekoliko godina prodao sam pola kompanije i sad sam u završnoj fazi kad ću se pozdraviti s ovim dijelom svoga života. I mogu vam reći da sam najsretniji čovjek na svijetu jer ću sad imati više vremena posvetiti se sebi i obitelji, što do sad nije bio slučaj. Barem ne onoliko koliko sam ja želio. Radujem se da ću uskoro biti slobodan i imati vremena za sve ostalo.

Za kraj želite li nešto poručiti svojim sunarodnjacima u domovini ali i u svijetu?

U mome biću spojila su se dva ozračja, dva podneblja, ono dolje iz Herceg Bosne i Hrvatske i ovo ovdje iz Kanade i nemoguće je prepoznati razliku između njih.

Oni su integralno protkani u jednu cjelinu koja me je obogatila i premda živim u dalekom svijetu osjećam da su mi i Herceg Bosna i Hrvatska tu nadohvat ruke i da ih mogu dotaknuti svakoga dana i kad se budim i prije nego idem spavati. Narod hrvatski je zaista poseban i veoma voli svoju zemlju i volio bih, iako znam da im je teško, da nađu snage i ostanu na svome ognjištu za opstanak i boljitak Lijepe naše.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Ključne riječi

Komentari