Duže od četiri mjeseca traje istraga o bacanju topovskog udara koji je eksplodirao ispred vozila zapovjednika Glavnog stožera Oružanih snaga BiH, generala Ante Jeleča, a prema dostupnim informacijama, cijeli se slučaj nastoji relativizirati i zataškati, kao što je to bio slučaj i s nekim ranijim ‘bombastičnim’ događajima, piše Večernji list BiH.
Moglo je biti kobno
Naime, napadač u drugoj polovici studenoga prošle godine na službeno vozilo generala Jeleča bio je Zlatko Humo, službenik Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Taj se napad dogodio samo tri dana nakon terorističkog napada na pripadnike Oružanih snaga BiH, u kojem je pripadnik vehabijskog pokreta ubio dvojicu vojnika, a Jeleč se vraćao s pokopa. Istragu cijelog slučaja tada je preuzela Maja Ćišić.
Prema Večernjakovim informacijama, otada do danas slučaj se nastoji maksimalno ublažiti, a kvalifikacija izazivanja opće opasnosti spustiti na najniži stupanj odgovornosti. Kod izazivanja opće opasnosti postoje četiri moguće kvalifikacije, a koje sa sobom nose kaznenu ili prekršajnu odgovornost te eventualno izricanje novčane kazne ili određivanje kazne zatvora. Sam Humo, koji je sin zapovjednika Specijalne postrojbe Armije BiH, poratni šef tajne bošnjačke policije AID i ministar u Vladi HNŽ-a, priznao je izvršenje ovog kaznenog djela.
Tijekom policijske istrage utvrđeno je kako je eksplozivni topovski udar bačen ispred vozila u pokretu te je nastao dim, što je izazvalo šok kod vozača generala Jeleča. Da kojim slučajem nije bio prisebniji, s obzirom na okolnosti, sve je moglo završiti sa strašnim posljedicama. S druge strane, spominje se kako se u istrazi pokušalo stvari usmjeriti tako da je ova naprava bačena izvan tunela te da nije bila namjera da eksplodira u tunelu.
Umanjeno značenje
Znakovito je kako je odmah nakon samog događaja tužiteljica izjavila kako Jeleč najvjerojatnije nije bio meta napada. Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na slučaj pomalo zaboravljenih mostarskih granata. Tijekom 2002. pripadnici domaćih vlasti i SFOR-a pronašli su desetke tona eksploziva, minobacačkih projektila, koji su bili uskladišteni u istočnom dijelu Mostara.
Bili su zazidani u nekoliko napuštenih ili razrušenih tvornica te su očito trebali biti krijumčareni i prodani na crnom tržištu ili ponovno uporabljeni budući da su na pojedinima bili navrnuti upaljači. Iako je više desetaka ljudi moralo biti uključeno u taj posao, trojica šefova oslobođena su svake odgovornosti.
