U Mostaru je u 85. godini preminuo Vojmir Vojka Vilenica, legenda mostarske klapske glazbe. Pokopan je jučer u gradskom groblju “Masline” u Mostaru.
Vilenica, inače podrijetlom iz Stare Novalje (od oca Imoćanina i majke iz Dražanaca, mjesta u blizini Zadra), je rođen 1932., a u Mostar se doselio kao sedmogodišnjak kada mu je otac Josip, kao financ, premješten u Čapljinu, pa u Mostar, gdje se skrasio i ostao do kraja života. Predivan glas i ljubav prema glazbi usadila mu je majka Marija koja je također krasno pjevala.
Nezaboravni trenuci
Već 1946. osnovan je Kvartet u kojem je pjevao baritona. Kao najbolji amaterski tenor u BiH, pjevao je u Zboru mladih ondašnjega RKUD “Abrašević” od 1946., a ubrzo je prešao u prvi zbor i tamo pjevao sve do 1962. godine, nakon čega je osnovana klapa Mostar.
Iako nije bio akademski glazbenik, s klapom Mostar, u kojoj je pjevao II. tenora, nastupio je 14 puta na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu te osvojio četiri nagrade stručnoga žirija i četiri nagrade publike.
Bio je jedan od osnivača klape Hrvoje 1992. godine te dugogodišnji član Zbora crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru. U posljednje vrijeme bio je član Crkvenog zbora sv. Ante u Cimu kod fra Luke Marića.
- Jedan sam od rijetkih sretnika koji je već u ranoj mladosti ovdje u Mostaru učio glazbenu školu, imao priliku upoznati se s Vojkom, biti na čelu posljednje godine klape Mostar i kao takav doživjeti nezaboravne trenutke, priča nam prof. Živko Ključe, dugogodišnji Vileničin kolega i prijatelj iz kultne klape Mostar, koja je pronosila slavu grada. Uz njih dvojicu, članovi klape bili su još i Ivica Mikulić (tenor), Vito Dugandžić (drugi tenor), Ivica Jurica (bariton), Zdenko Bubaš (bas) i Nikola Jurković (bas). Klapa Mostar njegovala je serenadski tip pjevanja, blizak gradskoj urbanoj sredini.
Upravo je Vojka Vilenica, uz Nikolu Jurkovića, bio maskota klape Mostar, koja je, uz gradove bivše Jugoslavije, nastupala i po Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj…
Šansonijer i romansijer
- Što se tiče njegova pjevanja, on je bio, po mom uvjerenju, najtalentiraniji pjevač unutar klape Mostar. Imao je najviše sluha, imao je lijepi istančani ukus za pjesmu, posebno dalmatinsku, ali je znao lijepo pjevati i francuske šansone, pa romance i starogradske pjesme. S njim se bilo tako ugodno družiti u večernjim noćnim satima dok je stara klapa pjevala u Panorami ili na Vrelu Radobolje, da ne govorim o omiškim i sličnim nastupima, pa čak i na otvaranju mostarskoga hotela Ruža zajedno s Dubrovačkim trubadurima, prisjeća se Ključe.
Vojka je bio sinonim za klapsku pjesmu Mostara, jednostavno je volio pjevati i u svakoj prilici bi znao zapjevati. Svojom karakterističnom pojavom dobroćudnog čovjeka uvijek je bio rado viđen u svakom društvu. Njegovim odlaskom ostat će velika praznina jer Vojka će nedostajati mnogima koji su ga naviknuli gledati i slušati. Bio je i ostat će legenda grada Mostara.•
