Ni godinu i pol nakon katastrofe u Fukushimi čini se kako je globalna nuklearna industrija opet u velikom zamahu. Prema podacima objavljenim u zajedničkom dvogodišnjem izvješću Međunarodne agencije za atomsku energiju i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), kapacitet globalnih nuklearnih energetskih postrojenja do 2035. godine porast će između 44 i 99 posto.

Njemačka odustala

– Odluka Japana da nakon prošlogodišnje nesreće zatvori sve svoje reaktore utjecala je i na odluku Njemačke da se do 2022. potpuno odrekne nuklearne energije, ali nije usporila razvojne planove u ostatku Azije. Najveća ekspanzija nuklearne energetike dogodit će se u Kini, Indiji, Koreji te Rusiji – stoji u spomenutom izvješću.

Žarišna točka tog novog procvata nuklearne energije tako bi trebala biti istočna Azija, gdje će kapaciteti do 2035. biti povećani između 125 i 185 posto. Dapače, danas je jasno kako posljedica događaja u Fukushimi nije bila otkazivanje velikog dijela toga projekta, kako se neposredno nakon katastrofe predviđalo, već veća ulaganja u razvoj nove generacije sigurnijih reaktora. Primjerice, Kina je neposredno nakon Fukushime privremeno zaustavila sve projekte gradnje novih elektrana.

Već nekoliko mjeseci kasnije, nakon revizije nastavljen je rad na 22 projekta koja su već bila u razvoju, dok bi dodatnih 14 reaktora, koji su tada bili tek u planovima, na kraju trebalo biti realizirano primjenom modernije tehnologije, pa su već tri kineske kompanije objavile kako rade na prototipima reaktora 3. generacije, temeljenih na vlastitoj tehnologiji. Ipak, to ne znači da se razvoj nuklearnih elektrana ne događa i u zapadnim državama.

Osim Njemačke, od planova gradnje novih elektrana odustali su samo Kuvajt, Malezija, Filipini, Katar, Tajland i Kuba. U svijetu se trenutačno gradi ukupno 61 reaktor, a još 162 jedinice su u planu.

Njihova kumulativna snaga trebala bi biti veća od ukupne snage 435 reaktora, koliko ih na svijetu trenutačno postoji.

Dapače, u veljači je u SAD-u izdana dozvola za gradnju prvog novog reaktora u posljednjih 30 godina. To je, u velikoj mjeri, posljedica sve brojnijeg kruga energetskih i ekoloških stručnjaka koji smatraju kako je smanjenje emisija ugljikova dioksida i stakleničkih plinova te posljedično globalno zagrijavanje nemoguće smanjiti bez povećanja udjela nuklearne proizvodnje električne energije.

Primjerice, u travnju su poznati poduzetnik sir Richard Branson i ugledni klimatolog James Hansen, inače ravnatelj NASA-ina Goddard Instituta za istraživanje svemira, poslali pismo američkom predsjedniku Baracku Obami u kojem su od njega tražili aktivniju ulogu države u razvoju i komercijalizaciji tzv. IFR reaktora. Riječ je o tehnologiji koja znatno povećava iskoristivost nuklearnog materijala, količinu proizvodnje energije u odnosu na postojeće tehnologije, koristi nuklearni otpad kao sirovinu za proizvodnju te se u slučaju problema može automatski ugasiti bez ljudske intervencije ili dostupnosti električne energije – što ga čini znatno otpornijim na moguću kataklizmu. Je li i kako Obama reagirao na Bransonovo pismo nepoznato je, no vlada SAD-a je u ožujku objavila kako će se 450 milijuna dolara sufinancirati razvoj komercijalnih prototipa SMR reaktora – još jedne tehnologije nuklearnih reaktora 4. generacije. Ta ulaganja poprilično su dobar jamac budućeg razvoja globalne nuklearne energetike.

Šef Greenpeacea za NE

A da ni u redovima ekoloških aktivista ne postoji konsenzus o statusu nuklearne energije, pokazuje i slučaj iz Velike Britanije. Tamo je pet uglednih stručnjaka za okoliš, među kojima i bivši šef Greenpeacea Stephen Tindale, napisalo otvoreno pismo premijeru Cameronu u kojem se tvrdi da bi “odustajanje od nuklearne energije, u kontekstu zaštite okoliša, bila ozbiljna pogreška”. Očito je da svijetu tek predstoje ozbiljne rasprave o budućoj ulozi nuklearne energije.

Katastrofa iz Fukushime tek ih je privremeno odgodila.

Preuzeto sa www.vecernji.hr