Nakon posljednje presude Haaškoga suda i emocija koje je izvan sudnice proizvelo samoubojstvo generala Slobodana Praljka, Hrvatska se (ne)očekivano našla između hrvatskoga čekića i europskoga nakovnja: prihvatiti odluke Suda i izazvati nemali dio vlastite javnosti nezadovoljne „nepravednom“ i „prestrogom“ presudom ili se udvarati domaćoj javnosti, ignorirati ono što ostaje od toga međunarodnog suda i izazivati njegove moćne zaštitnike u svijetu? Hrvatski državni(čki) par Grabar-Kitarović – Plenković može birati hoće li biti uz „junake“ ili uz „izdajice“, hoće li zastupati europske pravne standarde ili će se uklopiti (i utopiti) u lokalnim močvarama. 

Izbor bi bio i teži da Praljak svojom posljednjom željom „ni groba ni pogreba“ nije oslobodio hrvatske vlasti da ulaze u javni prostor koji je on ograničio na prijatelje i suzio na privatni minimum i dao im time komotniji položaj da ne izazivaju ni jedne ni druge. Ipak, prve službene reakcije s vrhova države u kojima je stršala formulacija o „neprihvatljivosti“ presude pomoćni su suci na terenu međunarodne politike označili kao zaleđe nepoštovanja Suda. Hrvatska se malo istrčala u početnom izražavanju autonomije i slobodnoj interpretaciji svoga razumljivog, dijelom i opravdanoga nezadovoljstva pa sad njezini poglavari moraju izvan Hrvatske skupljati perje pošto su neoprezno puštali da ga nosi vjetar narodnoga gnjeva. Nije lako računati kvadraturu novoga pravno-političkoga kruga između pritiska europskih i američkih saveznika na Hrvatsku da poštuje Sud i otpora dijela političke javnosti, uglavnom desne ili desnije pripadnosti, da prihvati „neprihvatljivo“. Između odgovornosti prema saveznicima i obveza prema biračima političarima, objektivno, postaje teško da ne razočaraju ni jedne ni druge. Diplomatska ofenziva mogla bi prerasti u stanovito povlačenje na pozicije od prije Praljkove „Sokratove smrti“. Nema neke čarobne formule da iste (hrvatske) ruke drže i ovce i novce; nešto će trebati žrtvovati, da Hrvatska ne potvrdi (loš) glas da ne poštuje međunarodne obveze. Za spor sa Slovenijom naći će se opravdanje: naš je susjed prvi potegao obarač kad je pored pogače tražio kruha; za spor s Haaškim sudom nema opravdanja, gabariti za pravnu suradnju postavljeni su visoko, ustavnim zakonom, da bi ih itko smio olako kršiti.

Otuda manevri državnoga vrha, da eskalacija domoljublja ne bi pogoršala međunarodni položaj zemlje. Šef Vlade u Zagrebu korigira se izričitom izjavom da Hrvatska poštuje presudu, uz neslaganje s nekim dijelovima, i potom u Mostaru stavlja vatrogasno odijelo da spriječi požar među Hrvatima; šefica države u New Yorku, u Vijeću sigurnosti, ublažava dojam hrvatskoga nepoštovanja Suda, izriče „umjereno zadovoljstvo“ njegovim radom, zadržava kritike zbog uvlačenja Hrvatske u „udruženi zločinački pothvat“ i prebacuje političko težište na budućnost pomirenja u regiji. Kako god se uzme, nije jednostavno imati mirnu savjest i čiste ruke: Hrvatskoj nije lako napustiti „svoje“ ratnike koje je međunarodni sud osudio za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, a teško je stati iza njih zbog težine zločina za koje su pravomoćno osuđeni. Želi li biti pravna država, ni Hrvatska se ne može isključiti iz demokratskoga nasljeđa da u takvim (ne)prilikama stane na stranu žrtava. U ime obrane istoga principa legitimno postavlja pitanje hrvatskih žrtava. Bez iluzije da će u nadoknadi vremena dobiti pravednu zadovoljštinu ili zadovoljštinu pravde. Ni med međunarodnim cvijećem ni pravice!

Heroji ili zločinci

Od svoga ratnog generala kojega je međunarodni sud proglasio ratnim zločincem Hrvatska ne može praviti heroja rata; njemu to više ne koristi, on je izabrao svoje mjesto, a državi može štetiti. Nije li i sam na to mislio s oporukom: „Ni grob ni pogreb“? Mnogo svjedoka dokazuje da je Slobodan Praljak bio jedan od heroja obrane Sunje, da ima zasluge u obrani Kupresa i još nekih hercegovačkih mjesta. Suci, međutim, nisu odlikovali heroje, nego kažnjavali zločin(c)e: ako je to bilo u istoj osobi, to je nevažno za sud koji kažnjava zločine, a teže za njegovu okolinu, osobito ako je i sama kontaminirana, da razumije sve razloge zločina. Etički poučak Georgesa Bernanosa: „Razumjeti, da bi se moglo oprostiti“, vrijedi podjednako za sve. Kad se s nekih osjetljivih, neraščišćenih povijesnih razdoblja, burnih događaja ili zagonetnih ličnosti skida plomba, obično izbija eksplozija. Upravo se to događa s protagonistima hrvatske ratne politike u BiH. Od njezina osnivanja prije četvrt stoljeća, Herceg-Bosna nikad nije do kraja i temeljito objašnjena, iako su u hrvatskoj politici oko njezine proturječne uloge i nejasne sudbine padale glave: je li predstavljala strateški odgovor nove hrvatske države, i same pod (djelomičnom) okupacijom i agresijom, na agresiju nad BiH? Rezervnu varijantu u slučaju (ras)pada te države? U godinama rata u BiH, Hrvatska je gubila simpatije koje je teško dobivala dok je sama vodila rat za vlastitu državu; u dobrome dijelu Europe Hrvatska je bila stigmatizirana kao razbijač Jugoslavije, ili i gore, kao nastavljač ratne tradicije Endehazije; takav je klišej vladao sve dok u Vukovaru, a konačno u Dubrovniku, branitelji Jugoslavije nisu uvjerili i svoje pristalice da je obrana Jugoslavije samo maska za velikosrpsku politiku ubijanja, razbijanja i osvajanja. To je zakasnjelo otkriće o pravoj prirodi rata Hrvatskoj i Hrvatima donijelo status napadnute zemlje, ugroženog naroda i simpatije žrtve. Bilo je i kasno jer je velika ljudska i materijalna šteta već nastala, a na vrijeme, da se rat ne produljuje; s plavim kacigama velike su sile konzervirale sukob, dok se ne stvore vojne i diplomatske pretpostavke da se može riješiti. No, u BiH iste su dežurne oči vidjele Hrvatsku u negativnom svjetlu razbijača te napadnute države i uskraćivale Franji Tuđmanu i njegovoj vlasti prije teško stečenu simpatiju. U nategnutoj, nepravednoj podjeli krivnje, hrvatska je politika u nekim tadašnjim interpretacijama izjednačena s agresivnom velikosrpskom politikom. Nemali broj aktera europske politike bio je uvjeren da Hrvatska sa Srbijom želi dijeliti BiH; to je bio krimen svih krimena: svijet je htio sačuvati državu BiH a da ništa ne mora činiti. Ne treba isključiti da se takva memorija preselila i u Haag i da je mogla utjecati i na držanje tamošnjeg suda. No, to nije bila dominantna tendencija u njegovu djelovanju. Sud nije riješio sve probleme rata; bez njega bi prošlost još više opterećivala budućnost.

Za Hrvatsku je posljednji slučaj s hrvatskim zapovjednicima ispao najspornijim. Sudski proces najvišim vojnim i političkim ličnostima Herceg-Bosne trajao je, u dvije etape, punih 13 godina a da osuđenici i njihova obrana nisu uspjeli uvjeriti sud da u vojnom sukobu s Bošnjacima nije bilo hrvatske odgovornosti (i krivnje), da nije bilo zločina nad nehrvatskim stanovništvom, da nisu postojali logori, uglavnom za Bošnjake, i da nije bilo nehumanog postupanja prema logorašima. Optuženici su bili spremni priznati da je bilo „kriminalnih grupa“; Sud je zaključio da je postojao „udruženi zločinački pothvat“, i digao tlak hrvatskoj državnoj politici. Svatko se i u ovome slučaju češe tamo gdje ga najviše svrbi: hrvatsko vodstvo, ne baš homogeno u nekim drugim pitanjima, skupilo se u klupko, i kao jež bodljama branilo pravo Hrvatske da ona piše svoju povijest, a da je ne piše Haaški sud, ni itko drugi, umjesto nje. Do sada su povijest, ratova i ratovanja pogotovo, pisali pobjednici. Ništa ni u našem slučaju ne bi bilo sporno da među ratnicima postoji suglasnost o tome tko je stvarno pobijedio. Svi su proglasili pobjedu i otežali pomirenje među „pobjednicima“. Haaški sud nema mandat da razdvaja pobjednika, njegova je misija (bila) da ustanovi tko je izvršio zločine i da odredi kaznu. Nije na tome sudu da piše ni „našu“ ni „tuđu povijest“; ni vlasti ne pišu povijest niti im povijest pripada više nego drugima: njihovo je da misle budućnost i da vode i usmjeravaju sadašnjost. Na politici je, dakle, da se sama suoči s posljedicama rata i da s time suoči i narod; prije ili kasnije, povjesničari će reći što je stvarno bilo, koristeći i presude suda kao jedan od izvora. I „teške“ i „lake“ presude, i sporne i nesporne, i oslobađajuće i optužujuće, sve ulaze u zajedničku riznicu iz koje će se moći rekonstruirati vrijeme i uloga pojedinih ličnosti i njihovih država. Ako netko i dalje misli da povijest pišu pobjednici, načelno ima pravo; tako je stvarno bilo poslije svih velikih ratova: kad (proglašeni) pobjednik nije uspijevao nametnuti svoj stav, volju i interes, obično su brzo izbijali novi ratovi. U ratu u bivšoj Jugoslaviji nitko nije kapitulirao na bojištu, ratovanje je preneseno u sudnicu, i to međunarodnu, kao poslije Drugog svjetskog rata, a ne nacionalnu, jer pravosuđe novih država uglavnom je više štitilo nego što je kažnjavalo „svoje“ zločine. Haag je samo donekle usporediv s Nürnbergom: ondje je samo jedna strana bila na optuženičkoj klupi, ondje su ratni pobjednici bili i politički i moralni pobjednici. Rat protiv nacizma doveden je do kraja (pošto je fašizam kapitulirao sredinom rata); rat u bivšoj Jugoslaviji nije završen, prekinut je u kolovozu ‘95. pred Banjom Lukom, možda zato što vanjske sile nisu htjele Srbiju na koljenima, a možda i zato što su se plašile da Slobodan Milošević u očaju ne digne rat na višu razinu i izazove novu katastrofu. Svi koji su trebali znati znali su tko je u ratu bio agresor, a tko žrtva; odnosili su se nekada i drukčije, da agresor ne bude sam na jednoj, a sve žrtve na drugoj strani. Nema jednoga stava ni o zločinu ni o kazni, ni o ratu ni o miru; različite interpretacije i dalje će otežavati pomirenje.

Rat u Hrvatskoj završen je pobjedom nove hrvatske države, pošto se obranila od velikosrpske agresije, vojničkim i diplomatskim sredstvima ujedinila sav teritorij s kojim je izašla iz Jugoslavije, uspostavila demokratske institucije i integrirala se u najvažnije međunarodne organizacije, europske i svjetske. To se može zvati njezinom pobjedom. Ni sjena (pojedinačnih) zločina nad srpskim stanovništvom – koje bi hrvatske vlasti, u interesu države, trebale dovesti do kraja – ne može bitnije utjecati na konačni rezultat borbe za državno osamostaljenje; Haaški je sud, sa svoje strane, dao potreban pravni imprimatur oslobađajućom presudom trojici hrvatskih generala (Gotovina, Čermak, Markač) i obrazloženjem da je hrvatska oslobodilačka borba bila legalna i legitimna. Za hrvatsku je državu posebno važno, i povijesno i politički, i pravno i moralno, da je Sud u Haagu Oluji priznao legitimitet i time otklonio svaku mogućnost za interpretacije da je Hrvatska zasnovana na zločinu.

Krivci s imenom i prezimenom

Drukčije je s ratom u BiH; on nije završen na bojištu, nego diplomatski i politički za stolom u Daytonu, a pravno u sudnici u Haagu: za Hrvate je završen presudom hercegovačkoj šestorici, a za Srbe će završiti pravovaljanom, drugostupanjskom presudom glavnim akterima srpske politike u BiH, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Suci su postali ratnici, samo na drugi način, da dovrše rat koji politika još ne uspijeva završiti. Ostala su još dva slučaja s ratne periferije: suđenje paru Perišić - Simatović daje lažnu nadu, čak dvije, da bi se proces mogao obnoviti i za preostalu petoricu Hrvata, i da bi se na posljednjim Srbima mogle ispraviti sve krive Drine dosadašnjeg suđenja koje nije dovoljno odredilo ulogu (Miloševićeve) Srbije u ratnim razaranjima. Teško je vjerovati u radikalne promjene kad se zna da Haaški sud funkcionira do daljnjega na otpravništvu poslova; naši diplomati na čelu države znaju kako je (i) time smanjen manevarski prostor djelovanja, a ipak podgrijavaju nadu u obnovu postupka i u ispravke netočnih navoda o „udruženom zločinačkom pothvatu“. Prehrabro je misliti da će Vijeće sigurnosti dezavuirati vlastiti sud, i to nakon prestanka njegova rada, i da će zadovoljiti opravdani hrvatski prigovor da Republika Hrvatska u BiH nije bila (isti) agresor kakav je bila Srbija. Ratni zločini opterećivali su sve generacije vodećih hrvatskih političara: Franjo Tuđman sjedio je za diplomatskim stolom i ravnao državnom politikom, ali je imao s njima bliske susrete na ratištu i gledao im u oči dok je velikosrpska armada gasila svjetla u jugoslavenskoj krčmi; s teretom koji mu posmrtno stavljaju, pitanje je kako bi prvi hrvatski predsjednik prošao da je na njega došao red, i kako bi njegov ponos reagirao na eventualne haaške istrage. Njegova zagonetka „ki bi da bi“, vrijedi i za njega. Ivici Račanu stizali su računi i iz Haaga i iz zemlje, ali je on svoju adresu čuvao skrivenom i nepoznatom, da ne mora plaćati za druge; Ivo Sanader je odnos prema Haaškom sudu stavio u funkciju svoga megaprojekta uključivanja Hrvatske u Europsku uniju i u NATO pa je lako donosio teške odluke da „identificira, locira i transferira“ u Haag i najzvučnije kandidate za suđenje; Stipe Mesić je s lakoćom običnoga građanina svjedočio o okolnostima izvršenih zločina jer je bio pravi trezor svih mogućih znanja, i s jugoslavenske i s hrvatske strane; Zoran Milanović izbjegavao je vanjske sudove, ali oni nisu izbjegavali njega; i konačno, Andrej Plenković bi mogao reći da u pitanju zločina luk nije ni jeo ni mirisao, da nije na položaju dvostruke zapovjedne odgovornosti, i prema europskoj politici, da štiti njezine standarde, i prema hrvatskoj javnosti, da čuva njezine interese. Tuđmanovim nasljednicima mir nije bio politički puno lakši od rata: u državama koje su nosile ratna opterećenja i ljudske frustracije, priznavanje zločina bilo je teško koliko i priznavanje poraza. Začetnici rata i Beograda u tome su prednjačili, da ne bi sudili sami sebi, zbog vlastite kriminalne prošlosti. „Plašiti se suđenja i mrziti suce“, pisao je Balzac, „to je početak raspada društva“. Srpsko društvo nije prošlo katarzu, kad može plakati za Ratkom Mladićem i držati ga na pijedestalu gdje obitavaju heroji i junaci nacije. I hrvatsko društvo postavlja pitanje vlastite zrelosti kad se dijeli na pitanju generala Praljka; treba li ga i poslije sudske presude da je ratni zločinac tretirati javno kao junaka, ili prihvatiti sudsku presudu, čak i u uvjerenju da je nepravedna (u usporedbi s Mladićem svakako jest). U patrijarhalnim društvima nasuprot junacima stoje redovito izdajice; njih bi se anonimni članovi različitih dragovoljnih streljačkih vodova riješili po brzome postupku. Dobro je stvari u drugim okolnostima sagledavao Stanko Lasić: „Hrvatska je povijest puna izdajica. To su oni koji ne misle kao ja“! Hrvatska još ne vidi koliko je zlo infekcijske naravi kad se na spomen drukčijeg mišljenja vade toliki revolveri. Shvatljivo je da jedan dio Hrvata, zato što nisu dobili međunarodnu pravdu za zločine u Vukovaru i Škabrnji, reagira burno, kao da su na stadionu u trenutku kad sudac svira nepostojeći kazneni udarac protiv njihove momčadi. Na elitama – političkim, intelektualnim, vjerskim – odgovornost je da ih uvjere da je i nepotpuna pravda bolja od nepravde koja bi vladala da nije bilo Haaškoga suda. Je li elita spremna na rizik da joj isti navijači zvižde jer nije spremna nepravdu bez Haaga braniti prije nego nesavršenu pravdu tamošnjega suda? Ni zločini koji se zovu hrvatskima samo zato što su osuđenici Hrvati i što su počinjeni u ime izvjesne ideje hrvatstva, nisu bezgrešno začeti. Netko je logore u Dretelju i na mostarskome helidromu osnivao, nadzirao i vodio. Sud je krivcima dao ime i prezime, da bi se držao svoga mandata da ne sudi ni narodima, ni zemljama, ni vladama; nije razvidno zbog čega, u presudi pojedincima, izvlači posebnu odgovornost hrvatske države i uz udruženi zločinački pothvat veže njezine čelnike (a ne čini to, što bode oči i opravdano iritira i nenavijački dio hrvatske javnosti i politike, Srbiju i njezine čelne ljude). Ako je htio razvijati teoriju o kolektivnoj odgovornosti, iako neuvjerljivo uvjerava da to ne čini, Haaški je sud mogao ići sve do Machiavellija: njega neki teoretičari smatraju „ocem kolektivnoga zločina“! Je li se i hrvatska politika počela plašiti da će u miru izgubiti ono što je dobila u ratu? Haaški sud nije sasvim otklonio takve bojazni, uvodeći u presudu Državu i državnike, a stanovite najave o tužbama protiv hrvatske države mogu potkrepljivati takav strah, bez obzira na to što u pravnome pogledu ne stoje čvrsto. Nije dvojbeno da su Bošnjaci najviše stradali, najprije i najviše od vojnički nadmoćne srpske agresorske strane, a u jednome dijelu rata i u sukobima s hrvatskim snagama. Za moral i za političku perspektivu Hrvata u toj državi nužno je bilo odrediti razmjere zločina i imenovati zločince. Ali, ni bošnjačka strana nije nevina. Za pravo pomirenje trebaju čisti računi, istina i pravda, da ne bude mržnje, ni osvete. 

Bankomati izbacivali ‘beskonačne’ količine novaca, banka pokrenula tužbe