"Život je lijep i radostan unatoč svim poteškoćama. U poteškoćama Bog nam daje posebnu snagu", često kaže Rezika. Nju poznaju svi u hrvatskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića London - St. Thomas. Ona pomaže u župi dulje od četrdeset godina, točnije od 1980. Od tada do danas u Londonu su župnici bili fra Ilija Puljić (1980. - 1982.; 1989. - 1994.), fra Jozo Grubišić (1982. - 1989.; 2001. - 2004.; 2018. - 2022.), fra Miro Grubišić (1994. - 2001.), fra Zvonimir Kutleša (2004. - 2010.; 2014. - 2018.), fra Jozo Čuić (2010. - 2014.) i fra Ivica Majstorović od 2022. Ona poznaje dobro liturgiju i priprema crkvu za sva slavlja, posebice za nedjeljne svete mise, velike svetkovine te krizme i prve pričesti. Jedan župljanin mi reče: "Vjerujte, lakše nam je kad umre župnik jer, nadamo se, doći će drugi, nego da nam umre Rezika jer teško ćemo pronaći drugu osobu koja će je moći zamijeniti. Ona nam je više o kapelana". Reziku zdravlje dobro služi. Iako joj je osamdeset i pet godina, često obilazi nemoćne i bolesnike u bolnicama i staračkim domovima. Mnogi je nazivaju "naša Majka Terezija". Rezika se zove Terezija Gašparović. Uključena je u sve aktivnosti župe. Posreduje u pomirenju među osobama. Kao da je završila školu sv. Monike jer koristi njezin model. Nastoji dobrim riječima uklanjati neprijateljstva i nesporazume među osobama. U ljetnim danima popodne pronađe vremena sa svojim društvom boćati u jednom od londonskih parkova.
Od Pariza do Londona u Kanadi
I iz njezina kraja, koji je u Slavoniji, blizu Mađarske, često su mladi odlazili tražiti posao u inozemstvo. Pa je i njezina majka Terezija s kolegicama otišla raditi u Pariz. Rezika se rodila u Parizu. Kad su joj bile dvije godine s majkom dolazi djedu i baki u Dolence. Zanimljivo, ona, njezina majka i baka imaju isto ime - Terezija. Baka ju je odgajala do desete godine. Zatim je prešla živjeti s majkom u Šalovce. Tu je živjela pet godina. Odlazi u Zagreb kod tetke. U Zagrebu počinje raditi u obitelji dr. Ive i Zlate Lipovšćak. Ivo je bio odvjetnik i sportaš, a Zlata učiteljica. Terezija je vodila kućanstvo. Počela je učiti hrvatski jezik. Nakon godine rada u Zagrebu morala se vratiti kući jer joj se majka razboljela. Kad je majka prizdravila, vratila se ponovno u Zagreb i još je dvije godine radila kod iste obitelji.
Bijeg preko granice
Pedesete godine prošloga stoljeća bile su teške. Mnogi su bježali preko granice želeći pronaći bolji posao u inozemstvu. Iz okolice Šalovaca bježali su u malim skupinama preko granice. Javili su Reziki da se vrati iz Zagreba kući. Preporučili su joj da bi za nju bilo bolje da pobjegne preko granice sa susjedima i pronađe bolji posao negdje u inozemstvu. Osobe koje su organizirale bijeg preko granice pratile su kada granični vojnici na karauli nisu pažljivi. Na karauli je ručak vojnicima bio u dvanaest sati. Svi vojnici jeli su zajedno, tako da je za vrijeme njihova objeda bilo najlakše pobjeći preko granice. Rezikina skupina došla je na granicu oko 12.15. Ali jedna skupina vojnika nije otišla na ručak taj dan u dvanaest sati pa su bili uhvaćeni. Oni koji su organizirali prelazak, pobjegli su. Reziku i njih još petero odveli su u karaulu. Nakon žestokih pretresa i ispitivanja, predali su ih policiji u Murskoj Soboti. Policajac Filip, koji je ispitivao Reziku u zatvoru, bio je iz njezina kraja. Poznavao je dobro njezinu obitelj. Nakon sat i pol ispitivanja u zatvoru pustio je Reziku kući. Ponovno je otišla tetki u Zagreb. Međutim, ubrzo je pozivaju da se vrati kući jer je sve spremno za novi pokušaj bijega preko granice. Ovaj put uspjeli su bez problema prijeći granicu. Došli su u Austriju. Nju je zapao logor u Ennsu. U tom logoru bilo je oko tri tisuće izbjeglica. Rasporedili su je u sobu u kojoj je bilo sedam bračnih parova i tri djevojke. U logoru su mogli ostati samo godinu dana. U toj godini pisali su mnoge molbe da ih prime u Kanadu ili Australiju.
Logorska ljubav
Na svetkovinu Svih Svetih Rezika je upoznala mladića Slavka Gašparovića koji se rodio u Modrušu, u Lici. Ona je dobila papire za Kanadu. Ali zamolila je osoblje da i njezin mladić dobije papire jer će se brzo vjenčati. Službenici nisu imali razumijevanja. Poništili su njezinu dozvolu za odlazak u Kanadu. Rezika i Slavko odlučili su se vjenčati 15. veljače 1958. Svoju odluku prenijeli su vlč. Mirku Čoviću. On ih je pozvao i rekao im: "Molim vas za malo pozornosti i razumijevanja. Djeco, ja vas ne bih vjenčavao. Vaša ljubav mi je razumljiva, ali ona je logorska ljubav. Idite po svijetu. Ako ste suđeni jedno drugome, vi ćete se ponovno pronaći. Vjenčanje u Crkvi nije za jedan dan, nego za čitav život. Volio bih da promislite o tome". Vjenčani su u crkvi sv. Florijana. Tih dana vjenčano je u logoru oko trideset parova. Svi su zajedno otišli kod fotografa na fotografiranje. Rezika se dobro sjeća tih detalja: "Sjećam se da smo mi sve mlade imale isti buket. Nakon fotografiranja jedna smo drugoj predavale taj buket".
Odlazak u Kanadu
U logoru je njoj i mužu pomogla papire ispuniti jedna profesorica engleskog jezika iz Zagreba. Napisali su molbu za Kanadu i Australiju. Molili su se Bogu da prije dobiju dopuštenje za Kanadu.
Papiri za Kanadu stigli su prije australijskih devet dana. Vlakom iz Austrije putovali su na sjever Njemačke u Bremerhaven. Iz tog lučkog grada grčkim turističkim brodom "Arkadija" putovali su devet dana do Montreala. Izbjeglice su bile u brodu, a turisti na palubi. Reziki i Slavku kartu je platila jedna katolička kanadska organizacija. Imali su na sebi emigracijski znak. "U Montrealu u imigracijskom uredu odredili su Milana Gašparovića, Željka Bizeckija, Slavka i mene da putujemo vlakom u Winnipeg. U imigracijskom uredu u Winnipegu rekli su nam kako je nemoguće pronaći posao i uputili su nas vlakom u Saskatoon. U Winnipegu su nam objasnili kako će nas u Saskatoonu dočekati osoblje iz imigracijskog ureda. Ali kad smo izišli iz vlaka 22. srpnja 1958., oko 18 sati, nitko nas nije čekao na kolodvoru. Nismo znali što ćemo. Slučajno je naišao jedan čovjek. Kad je čuo da govorimo hrvatski jezik, vratio se i pozdravio nas je. Bio je Hrvat. Rekao nam je kako nema novca i ne može nam pomoći novčano. Pokazao nam je hotel i ured u koji se trebamo javiti sutra u devet sati. Sjećam se, hotelska soba stajala je pet dolara. Slavko i ja imali smo 25 dolara. Čim smo uzeli sobu, ja sam otišla taksijem potražiti jednu obitelj iz moga sela koja je već bila u tom gradu. Taksist me doveo na adresu te obitelji. U toj obitelji susrela sam jednog Nijemca koji je radio za Ukrajinca. Trebalo im je radnika za krovove. Ja sam se predstavila i rekla kako moj muž želi raditi", kaže Rezika. Nijemac je Reziku odvezao do hotela. Upoznao je Slavka i rekao mu kako će doći po njega ujutro u 6 sati i povesti ga na posao. Sljedeći dan Rezika, Milan i Željko javili su se u imigracijski ured u 9 sati. Nijemac je dovezao Slavka u 10 sati. Kad je Rezika rekla da je pronašla posao za Slavka, u uredu su joj čestitali i rekli: "Nitko nije brže našao posao u Kanadi. Samo za sat vremena ste našli posao, a vaš muž je nakon dolaska za 12 sati otišao na posao. To je čudo. Mislimo da se to još nikome nije dogodilo u Kanadi". U imigracijskom uredu dali su im kupone za objede u restoranu za sljedećih deset dana i 40 dolara. Nijemac im je pomogao pronaći stan. Stanovali su kod Ukrajinca. Prodavali su im stari kruh po 5 centi i davali im samo po jednu jabuku dnevno. Slavko je za tri dana zaradio i kući donio 50 dolara. Rezika priča: "Nismo znali pravu vrijednost novca. Ja sam voljela banane. Slavko je odlučio kupiti oko dva ili tri kilograma. Kad smo dali novčanicu od 50 dolara, trgovkinja se začudila. Počela je okretati glavom i govoriti: 'Ne, ne, ne...'. Te banane nisu koštale ni jedan dolar".
Tu su ostali četrnaest godina. Rodila su im se tri sina: Stive 1960., Walter 1963. i Darcy 1965.
Prelazak u London
Na Veliku Gospu 1972. preselili su se u St. Thomas. Unajmljivali su kuću dok nisu napravili svoju. Rezika je počela raditi u Londonu. Zato su kupili kuću u Londonu 1983. Sinovi su završili škole. Stive živi u Calgaryju, Walter u Torontu, a Darcy u Panami. "Jedan od najtežih dana u životu mi je bio 5. travnja 2006. Taj dan preminuo je moj Slavko. Pokopan je ovdje na groblju u Londonu. Bili smo oboje svim srcem i dušom uključeni u našu župu i zajednicu - tiho i polako reče Rezika. Na kraju susreta završila je: "Zahvaljujem Bogu za svoj, život svoga muža i logorsku ljubav koja je trajala cijeli naš život, sinove, obitelji te sav blagoslov i snagu koju mi je udjeljivao tijekom mog dugog života. Zahvaljujem mu i za dobro zdravlje i u ovim visokim godinama. Još vozim automobil i zato stignem obaviti mnogo posla u jednom danu. Bogu hvala za sve".
