Vrijeme godišnjih odmora u rodnim krajevima je obilježeno naglim priljevom naših ljudi koji žive i rade daleko od domovine. Različiti su putovi i različita zanimanja. Nije samo naš narod u tuđini na radu. S njima su i naši svećenici. Od početka do danas prate ih kako bi se brinuli o njihovim duhovnim potrebama. Ovdje u domovini postoje katoličke župe u iseljeništvu postoje katoličke misije, koje su vezane za jedan veći teritorij, gdje žive naši ljudi. U svijetu postoji preko stotinu svećenika i nešto manje katoličkih misija. U Njemačkoj ih je najviše pa onda u Švicarskoj, gdje ih ima 12. Na jednoj, najrasprostranjenijoj djeluje naš današnji sugovornik, poznat u javnosti, fra Vladimir Vlado Ereš. Svake godine zamolimo ovog poznatog svećenika, autora nekoliko knjiga, pjesama za pjevače, organizatora hodočašća, novinara i dopisnika naših crkvenih i društvenih medija a nadasve uspješnog, s preko 32 godine dugog, “radnika na njivi Gospodnjoj”, a od toga preko 24 godine u iseljeništvu, da nam nešto nova kaže u svom godišnjem razgovoru za Večernjak.

Gdje nam je fra Vlado, kako je i što radi, te, što sprema?

Pozdravljam vas i sve vaše čitatelje kao i vjernike. Svatko ima neko zaduženje u životu pa i ja. U zapadnoj sam Švicarskoj, u pet (5) kantona, francuskog i njemačkog govornog područja. Od prošle godine i našeg razgovora novo je to što mi je iz tiska izišlo 3. izdanje knjige “Naš križni put u Lurdu” i to izdanje je skoro rasprodano, te će i 4. uskoro u tisak. Trenutačno sam duboko u pisanju, dotjerivanju knjige o mojoj sadašnjoj misiji Lausanne - Wallis, koja za mjesec dana proslavlja 30 godina svoga života. Želio bih dati u javnost jednu kompletnu knjigu, koja može biti i svoje vrste mala enciklopedija o ovoj, ne toliko poznatoj hrvatskoj katoličkoj zajednici. Knjiga će biti dosta obimna, gdje će biti popisani i svi naši vjernici i Hrvati koji žive u tim kantonima. Baš doslovno svi, njihovi podatci. Za neka buduća vremena, mislim, da je jako korisna stvar. Dakle, do Nove godine trebala bi biti gotova spomenuta knjiga - 30 godina Hrvatske katoličke misije Lausanne - Wallis, te ćemo time pred licem javnosti objaviti život i rad jedne skromne zajednice koja neupadno živi, njeguje svoj identitet ali i gradi svoju povijest. Uskoro imamo proslavu ove obljetnice, koncem rujna, te sam pozvao za propovjednika fra Karla Lovrića, koji je trenutačno u Međugorju, osnivača spomenute misije i njenog prvog voditelja. Za višednevnu duhovnu obnovu dolazi nam dr. fra Iko Skoko, mostarski gvardijan, profesor i čovjek vrlih ljudskih kvaliteta, koji će nas duhovno uvesti u proslavu. On će, ujedno, zastupati i provincijala, što ovoj obljetnici daje svoj posebni ton. Vjerujem da ćemo sve ovo i televizijski pokriti, te će cijela nacija moći vidjeti, što se tu dogodilo.

Ima li u vas krize, napetosti, i svega ovoga što si ovdje vidio, čuo i doživio?

Što se toga tiče to su dva sasvim različita svijeta: ovdje i tamo. U Hrvatskoj, a posebno u Bosni i Hercegovini, sve je na nekoj “drugoj adresi”. Ovdje na našim rodnim prostorima u oči upada nemir, svađa, nerad, neplaćanje, siromaštvo a volje i spremnosti za rad ima, ali ovolika frustriranost i negativnost iscrpljuje, “ubija u pojam”. I ono što bi se moglo uraditi kao da ti “podreže krila jer za letjeti nemaš uvjeta”. A tamo je sve na svome mjestu te samo uspostavi svoju “komunikaciju” rada, reda i volje i sve ide u željenom pravcu. Ma o tome je ludo trošiti riječi. Svi znamo da je to nedokučiva želja ove i još budućih generacija. Tamo se naš narod uklopio, radi i drži se reda, zaradi ali i troši, djeca i mladi daju se na škole. Mnogi uzimaju državljanstva, kupuju na kredit stanove i život teče. To je naša stvarnost i mi tu ne možemo ništa. Jadikovati nad povratkom i slično, nema potrebe, ono ide kuda ide. Vjernički svijet drži svoju vjeru: oni koji su išli u crkvu idu i dalje, oni koji su “mlaki” ostaju takvima. Sve je uobičajeno. Djeca i mladi su na nekoj prekretnici, pa mi se čini da će mladi, barem neki, krenuti nekim svojim putem mirnog života, rada i trke za zaradom i egzistencijom, a koliko će ostaviti prostora u svemu tome za Boga, vidjet ćemo. Uvijek ima onih koji su za ali ima i protiv. Sloboda “djece Božje”.

A kako doživljavate ove godine boravak u svojoj domovini, ima li šta nova što nije bilo prošlih godina, je li se išta popravilo, ili?

Meni se čini da je isto. Ne ide to tako lako, preko noći... Duboko nam je ušla pod kožu neka čudna negativnost. Ništa, po tom pitanju, nije situacija na bolje promijenjena. Čini mi se čak da je i nagore. Situacija je, kako se osjeća, katastrofalna ali narod opet živi. Kada sjedneš pokraj puta pa promatraš automobile nema tog dojma. Gledam parkirana vozila na moru koja su iz Bosne i Hercegovine, takvih i toliko ih nema ni u Švicarskoj. Kada vidiš na misama, svadbama i šetnjama naše mode, i tu je korektno, pa ni restorani nisu baš prazni, kafići se posjećuju i obljetnice se slave. Po selima i mjestima uveli razne susrete na kojima ima posjeta, jela i pića i svirke. I sve puno. A na sve strane se “kuka” kako se nema i ne može... Hvala Bogu da je ovo sve nabrojeno prisutno. Živio je ovaj narod i u gorim uvjetima i preživio, samo, pričali su mi, nije ovoliko “kukao” koliko se sada to čini.

Pa, što mislite, u čemu je problem?

I na zapadu naš, kao i svaki drugi narod, isto “kuka”, negativnost caruje na sve strane. Druga je poanta u pitanju. Nije toliko prazan “stomak” koliko je prazna duša. Naša duhovnost je na katastrofalnoj nizini. Zadovoljstvo života ili u životu je na ispitu, i propadamo svakodnevno. Sjećam se priča svojih roditelja, kada su oni bili mladi, bilo je mogućnosti za nešto imati puno, puno manje ali je duša bila puna. Koje zaključavanje kuća, pozdravljanje na putu, smijeh, šala i dobre želje, a posebno svađe... A danas, pozitivnost je rijetka pojava i kada se pojavi onda se odmah zaključuje, iz kakvih je interesa. Povjerenje među ljudima je nisko, otvorenost zamućena, a dobre želje minimalizirane. Humanim ljudima koji nemaju dar vjere (i takvih ima među vašim čitateljima) nedostaje “mira i staloženosti” pa razumjeti sebe u nemiru, nedostaje obvezni ispit svoje savjesti, što su danas loše uradili sebi i drugima da to poprave... itd. Nama vjernicima je, po meni, lakše dati dijagnozu. Tu znam bolest “pacijenta”, ali “pacijent” neće da sluša. Mi smo “ostavili” svoga Boga, ne trčimo mu, nismo “zagrijani” za Njega kao nekada. Sve smo mu prepustili da On vodi, a On neće bez nas da išta uradi. Ljudska suradnja je čovjeku potrebna ali isto to i Bog traži s njim. Nas je zahvatila trka, a da ne znamo ni kuda ni kamo, važno je o njoj govoriti, važno se jadati. Ne može vjernik živjeti a da s vjerom i Bogom nije u kontaktu. To je hrana naša svakodnevna. Tračevi i klevetanja su preplavili naše priče i susrete. Tu ne treba “velike pameti”. Tu ne treba “priručnik”. Tu je dovoljno samo mokar jezik i vrlo malo pameti i eto ti “enciklopedija” o tebi i o meni.

Pročitajte na portalima vijesti ili dostignuća, koja su više manje korektna, ali ove tzv. “komentare” na neke vijesti, to bih ukinuo ili stavio da se stavi ime i prezime i tko si, pa onda komentiraj. Stani iza svojih riječi i tvrdnji. Budi “faca” pa daj vrijednost pročitanoj vijesti ili o nekoj osobi koja nešto uspije uraditi dobro. Ne, nego se “sakriju iza zida” pa “udri” o uspješnoj ideji, uspjehu pojedinca ili uspješnom događaju. Samo čitajte razne internet portale ili slično i gledaj komentare. To je strašno, tragedija... Ovaj narod je s Bogom rođen i ne može bez njega. Ne može. Ako misli da može, neće ga biti, neće...

Naše obitelji, mladi i djeca su “zadojeni” tim i mi “dišemo” samo taj zrak, i mi poznajemo samo takav put prema Njemu, i kad ga izgubimo nikakvi aparati za “umjetno disanje” neće nam pomoći. Ako ovaj narod, mislim naš vjerničko-pošteni, ne vrati u obitelj vrijednosti koje je dobio od svojih roditelja, jao ti ga njemu. Tu nema kruha. Utonut ćemo još dublje i povratka nam nema.

S televizije i medija pisanih “udaraju” po nama vjernicima kao da su bombarderi u pitanju, mala šaka osoba, interesnih skupina a velika vojska naroda samo šuti i šuti, nema toliko sposobnih školovanih vjernika da stane u obranu i da kaže, kako to više ne ide.

A i mi iz Crkve, postali “popuzani”... ni nas nigdje...tu i tamo po gdje koji... ali općenito nema nas...

Uvode se mnoge novotarije sa zapada, podržavaju se bolesne ideje i bolesni ljudi, ne kaže se i ne brani što je od Boga u nama normalno a što nije, radi jednog glasa na izborima, parada (zamisli naziva) se na svašta što u kršćansko-ljudski mozak od Boga bijaše davno odbačeno, na ljudsko kreveljenje, razvlačenje prevrtanje ubacili smo riječ stranu performans (pišem namjerno kako izgovaram, radi običnih ljudi koji će ovako znati što gledaju); pjevaju pjevači čiji su očevi i djedovi ovim krajevima zlo mislili, pričali i činili i nema “face” da kaže da to ne ide. Nema “općinskog vijeća da sjednicom zabrani sve to, ali ima u Istri da zabrani SVOMU SINU HRVATU Tompsonu, da ga tamo neće zapjevati. Ma strašno... Na televiziji ni slova, ni vijesti, u novinama o jednim Čavoglavama a tamo sedamdeset (70) tisuća ljudi. Nigdje ni slova... ali narod nije “lud”, on je “napisao u svome srcu” i on zna kad je i gdje je to... Dakle, ako nešto hoćemo onda možemo. No mi to nećemo... Nisam ovo izmislio ja to promatram izbliza svih ovih ljetnih dana...

Pa dobro, tu ste vi, tu je Crkva, velika je većina “iznikla” i živi na principima duhovnosti?

Čujte, treba i nas shvatiti. Nismo ni mi što smo nekada bili. I mi smo se prilično “sasuli”, sve nas je manje i manje. Dobivamo nove mlade ljude koji nisu na to razini da mogu “dobro orat”. Imamo što imamo. No, govorimo i mi, propovijedamo, ali... Jedna slika iz života: učitelj, nastavnica ili profesor svim učenicima rastumače gradivo, daju zadaću... Dakle sve im reknu što treba svladati... I odoše djeca kući pa uče ili ne uče... Jedni na ispitu prođu, drugi propadnu. Dakle, na ispitu negativna.. E, onda kuknjava, jao i pomagaj, pa Boga zovu u pomoć a u glavi nema znanja... jer nisu dovoljno dali truda... Ovom slikom želim reći: I mi vjernicima dajemo zadaće, lekcije, savjete... S njima zajednički “prođemo” gradivo kakav je naš vjernički kršćanski život od koristi za sebe i cijelu zajednicu. Time ih savjetujemo, potičemo, korimo, molimo... Međutim, malo to koristi kad se svakodnevno to duhovno “gradivo” ne ponavlja, ne uči... Molitve nema, ispita savjesti, duhovnog štiva... a posebno nedjeljni susreti u sv. Misama. Kad smo zadnji puta otvorili Bibliju, molitvenik, kad smo oprostili s kim smo u zavadi, i još tisuće sličnih stvari... Tu je problem: naši vjernici i svi mi nismo više pouzdani i dobri učenici u Božjoj školi, ne shvaćamo ga ozbiljno. Dobijemo mi zadaće od njega ali ne napišemo je ili ne naučimo gradivo. A kad ON “obori” na ispitu (tj. nekom bolešću, tragedijom ili drugom sličnom opomenom) onda plačemo i obećamo da ćemo se popraviti, plaćanjem misa, hodočašćima u Međugorje ili negdje drugdje, paljenjem svijeća i ronjenjem suza pred kipovima. Ja sam iz jednog od najvećih sela u Hercegovini, iz Radišića, čujem da je na sv. misi nedjeljom nazočno naroda da bi se na prste skoro prebrojilo. A može biti puna “zagrebačka katedrala...Gdje su...??? Strah me je za moje selo i za mnoga slična, a ima ih... Kako i koliko može vjerovati majka djetetu koje obeća da će se popraviti a stotinu puta je prevarilo? Strah me je za nas vjernike i za našu budućnost. Mene osobno jako straši: zašto je ovako i ovoliko dugo Gospa u Međugorju ostala vidljivo tu. Valjda čeka da se pokrenemo i obratimo, a mi sve gori... Strah me je Gospine “atomske bombe” na nas jer joj se oglušujemo na poticaje i opomene... Nebo trpi jedno vrijeme ali na duge staze... neće... Ima iz Biblije puno slučajeva. Ovakva ukazanja i ovako duga, nisu nikada bila ovakva, bojim se da će nam se ovo o glavu razbiti. U ona vremena, kad se počela ukazivati, ja sam radio i bio u Mostaru a Gospa najavljuje strašna vremena rata, a mi se smijali i odmahivali rukom, kad za par godinama evo ti Domovinskog rata... Dakle... Mi to očito ne prepoznajemo, ni tu lekciju ne uradimo pozitivno...

Mogu li nam donijeti bolja vremena oni koji nas vode?

Na tu temu nemam ja nešto drugo ili novo reći, nego ono što i vi, kao i ja, vidite. Na pomolu nije ništa nova: Nema ni čovjeka, ni ljudi, ni događaja. I, nikog ništa ne briga. Oni koji su “zasjeli” njih ne briga, jer imaju u izobilju, svoju redovitu mjesečnu plaću. Imaju svoju ruku koju, kad kaže “šef” podignu... I zašto bi donosili nove ideje, aktivnosti. Komunistički se mentalitet ponovno previše stabilizirao i “udomaćio”. A mladi tek završeni školovani kadrovi, ne mogu ni “primirisati” blizu... Veze, nerad, nesposobnost i podobnost su svakodnevica, a onima koji su tu umjesto “moćnika ovoga svijeta” imaju toliko puno kao petorica u Švicarskoj i zato “ne talasaj previše” da se poslodavci ne dosjete... A jadni narod trpi, čami i grcaj u neimaštini i nazatku. I tako godinama. Kad bi narod sve znao što se radi iza njegovih leđa i o njegovoj glavi, crkao bi...

Proteklih dana u digla se u Ljubuškom (tvom rodnom gradu) velika prašina oko navodnog herojstva jednog čovjeka, Neđe Galića?

Znam, čitao sam. Svašta mi je tada palo na pamet. Mislio sam se i ja javiti po toj temi. Ima stvari koje sam osjetio na svojoj koži. Ja bih samo ispričao jedan slučaj koji sam doživio, pa neka javnost dadne komentar. Kad bi fratri progovorili o mnogim stvarima i ljudima iz komunističkih vremena, romani bi bili. Imao bih jako puno kazati što sam osobno ja, moja rodbina, zetovi i mnogi prijatelji doživjeli. Koliko bi se moglo dobrih filmova napraviti o toliko prelijepih stvari u ratu i poraću. U iseljeništvu stotine svećenika je sakupilo milijune tona hrane i ostalih potrepština, a da o novcu i ne govorimo i tko je dobio pohvalnicu od njih, ili nagradu. Skoro nitko. Ja sam izgubio svoje zdravlje skupljajući i pomažući domovini kad joj je bilo najteže. Kad bi legendarni i veliki Ivan Ković samo ponešto ispričao o donacijama, bila bi lijepa novost... I... ništa. Ne treba, Bog je moja nagrada ali... No, o tome ću navesti ono što sam ja osobno vidio i doživio. To je samo jedan primjer a ima i drugih...

Prolezeći 1985. ili 6. godine ispred foto radnje “088” (čini mi se da se tako zvala) jer u nju se slabo zalazilo, barem s kršćanske strane, jer smo znali čija je, da je vodi Neđo Galić, udbin doušnik, primjetio sam jednog prekrasnog momka iz Međugorja, kako ga vodi kordon milicajaca, izvlačeći ga iz foto radnje. Budući da sam ga poznavao u Međugorja, a bio je jako aktivan u počecima Gospinih ukazanja, saznao sam da je i on jedan od organizatora i vodiča mladih ispred župe, na hodočašću sv. Ocu u Rim te godine. Nešto su mu dobacivali, svezana vodili i prijetili. Stajao sam preko puta ceste na trotoaru, jer sam tuda nekuda išao, i sve to promatrao. Nakon par dana sreo sam tog momka u Međugorju pa ga pitao što se to dogodilo. Ispričao mi je doslovno ovo: Znaš da smo bili protekli tjedan na hodočašću u Rimu. Bio sam i ja, pričam mu. U mojoj grupi iz Mostara bilo je, danas uglednih osoba javnog života, među kojima je i političar Zdenko Ćosić, koji je nosio veliki križ na čelu naše mostarske procesije u Rimu. Ali nastavio je on dalje: Ja sam slikao sve pojedinosti u Rimu o našoj grupi, kao i na putu. Bilo nam je veličanstveno. Jer Rim je ipak Rim. Vratio sam se kući, imao nekog posla u Ljubuškom, pa hajde, kad sam već tu, da izradim filmove, koje sam potrošio. Što sam ja znao tko je tko. Sve sam filmove uredno ostavio te nakon par dana došao po slike. Neđo je uzeo moju pošiljku, nešto prelistao i rekao mi da malo sjednem. Sjeo sam, misleći da nisu još sve slike gotove. Za par minuta, jer milicijska stanica nije bila daleko, na vrata banu par milicajaca i svezaše me i rekoše da pođem s njima. Neđo im je javio da je tu jedan sumnjiv mladić s puno “ustaških slika” iz Rima. Odveli su me u stanicu i ispitivali. Na mojim fotografijama s trga sv. Petra, gdje nas je mladih bilo tisuće i tisuće iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva, u pozadini iza osoba iz naše grupe, koje sam ja slikao vidjele su se hrvatske zastave. Jer na ovo hodočašće su išle i Hrvatske katoličke misije i župe kao i hrvatski mladići i djevojke iz iseljeništva. Svatko je nosio svoje zastave i svoje ambleme. Niti sam se na to osvrtao, niti me je to zanimalo. Mi smo imali svoju međugorsku zastavu oko koje smo bili zajedno. Koje sam ja tu muke doživio i ispitivanja podnio, taman kao da sam “poglavnikov” sin. Cijelu večer i cijelu noć sam bio na udaru više njih. Iz Mostara je bio skoro cijeli vod, čujem da je jednomu ime Ivan Bunoza, kasnije saznajem da i druge ispitivao na ovim terenima. Ja sam samo govorio ono kako je bilo, a tko je šta nosio i odakle je, ne zanima me. Mi smo se iz naše grupe slikali i s papom uživali. Odnijeli su mi putovnicu, kod kuće sve pretresli, mnoge iz naše grupe šikanirali, itd. Ne daj Bože to više ikada podnijeti.”

Eto toliko, po sjećanju, mi je ispričao taj mladić, danas čovjek, pedesetih godina. Prošlo je dugo godina od ovog slučaja. Volio bih da se prepozna krupan i visoki mladić iz Međugorja, koji se isticao u aktivnostima u Međugorju tih osamdesetih i devedesetih godina. Ja mu ne zapamtih ime, a bilo bi jako zanimljivo da sam ispriča ovu svoju jezovitu priču koju sam ja “u krajičku” mozga sačuvao do danas. Kad se neke pozadine ovako znaju onda “kvaliteta filma i ljudi” padaju u vodu.

I kuda ćete sada, planovi, ost­va­renja za naredno razdoblje?

Vraćam se na svoje “radno” mjesto, u Lausannu. Pripremiti Duhovnu obnovu, pa 30.godišnju proslave misije, gdje će, uz spomenuta imena, biti još i Dražen Zečić, Mate Bulić, Robert Vrgoč, Stipo Rebić, kao bend, te “šef” Večernjaka za inozemstvo Stipe Puđa. Nakon toga odlazim u Izrael, Jordan i Egipat na hodočašće. Onda završnica uređenja knjige o kojoj smo govorili. Onda dorada i tiskanje 4. izdanja knjige “Naš križni put u Lurd (u četiri godine četiri izdanja), i 2. izdanje knjige “Čudesna lurdska priča” a u isto vrijeme započinjem pisati najdražu knjigu moga života “Mama”. Slijedi organizacija vrlo uspješnog 4. festivala Folklora u Švicarskoj itd.... Sve ovo nabrojeno je tek iza redovitog posla s narodom u misiji. Bože samo zdravlja...

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora