Izborna prijevara, deložacija kardinala Vinka Puljića te poziv na stvaranje velike hrvatske koalicije rezultirali su pojavom koja se nije dogodila gotovo dva desetljeća – potpunim konsenzusom i lijevih i desnih, Hrvata Hercegovine, Posavine i Bosne.

Potpora referendumu

Dapače, lijevo orijentirani političari i intelektualci znatno su glasniji od kolega s desne scene u detektiranju i pokušajima ispravljanja nepravde koja se provodi nad Hrvatima u BiH. Gotovo svi zahtjevi su pretočeni u donošenje novoga ustava.

Malo je događaja u novijoj bosanskohercegovačkoj povijesti koji su doveli do takvoga širokog konsenzusa gotovo nepomirljivih stavova. Prvi veliki konsenzus postignut je glede potrebe rušenja Jugoslavije i uvođenja višestranačja. Drugi veliki konsenzus dogodio se 1992. godine kada su Hrvati masovno izašli na referendum i glasovali za neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu u njezinim AVNOJ-evskim granicama. Hrvati su, gledano u postocima, na referendum izašli u većem broju od Bošnjaka. Treći događaj je zajednički otpor srpskoj agresiji i sprječavanje pokušaja provedbe genocida, kao najtežeg oblika zločina, koji je Slobodan Milošević namijenio i Hrvatima u BiH. Hrvati su se, bilo lijevi ili desni, bilo da žive u Hercegovini, Posavini ili Bosni, okupili tek oko ta tri projekta. Bošnjačko-hrvatskim sukobom dolazi do potpunoga sloma bilo kakvoga konsenzusa oko strateških pitanja.

Potpuni rascjep

Štoviše, dolazi do potpunoga urušavanja i razdora na lijevo i desno orijentirane; na Hrvate Bosne, Posavine i Hercegovine, na one koji su za Herceg Bosnu i protiv nje. Time su Hrvati postali lak plijen, a posljedice trpe i dan-danas.

Svi projekti, pa i oni koji su imali za cilj spašavanje hrvatske pozicije, počevši od Herceg Bosne, samouprave, Prudskoga sporazuma... dovodili su do potpunoga rascjepa što je dodatno slabilo hrvatsku poziciju u BiH dovodeći je do ponora. Tek je potpisivanjem Kreševske deklaracije došlo do blagih obrisa širokog konsenzusa, ali koji nipošto nije zahvatio razmjere koji su se dogodili u posljednjih mjesec dana. Stjerani u kut, i lijevi i desni, i Hrvati Posavine, i Hercegovine, i Bosne digli su svoj glas protiv institucionalne nepravde. U tom su čak dobili potporu i do sada potpuno nezainteresirane javnosti u Hrvatskoj. Sve to rezultiralo je i inicijativom za osnivanjem velike hrvatske koalicije u koju bi trebali ući HDZ BiH, HDZ 1990. i HSP. Iste onakve kakvu su kod Srba već stvorili Milorad Dodik i Mladen Bosić te kod Bošnjaka Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić.

Palestinski sindrom

Na Draganu Čoviću, Boži Ljubiću i Zvonki Jurišiću je ogromna odgovornost da kapital širokog konsenzusa, kroz veliku hrvatsku koaliciju, pretvore iz politike palestinskoga sindroma – kuknjave u proaktivnu politiku. Bez pretjeranih vlastitih zasluga poklopile su im se karte slične onima kakve je imao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kada je stvarao vladu nacionalnog jedinstva.

Kao pobjednik izbora, Dragan Čović ima presudnu ulogu, no nipošto nije zanemariva odgovornost Bože Ljubića i Zvonke Jurišića. Lagumdžija, Tihić, Dodik i Bosić čekaju veliku hrvatsku koaliciju kako bi se napokon počelo s formiranjem vlasti.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura