-Čini li vam se ovo normalnim, upitao je Slavko, kad smo se pojavili na “gradilištu”. A “gradilište” je bio zapušteni i od mještana napušteni seoski put kroz selo Dobrič, na sjevernoj strani Mostarskog blata, piše Večernji list BiH. Oko puta u drači i šikari posakrivalo se desetak starih hercegovačkih kuća i pojata, čini se, potpuno zaboravljenih. Većina ih je od suhozida, neke su potpuno, druge dijelom urušene. A neke se još drže i stoje “nauzgor”.
Po buri kroz šikaru
Slavko je, ne prekidajući sjeći kupinu kosorom, opet upitao:
-Ma, čini li se vama normalno ovo što radimo?
-Pa ne baš... Ne može biti normalno raditi na ovoj buretini i probijati se kroz ovu šikaru koja ne vodi nigdje, osim u još gušću šikaru gore na brdu u teško prohodnom kamenjaru.
Slavko se samo nasmijao, a smijalo se i društvo oko njega – većinom žene i djevojke, ali i nekoliko momaka i starijih ljudi. Svi su do zuba bili naoružani kosorima, škarama, sjekirama, vilama, grabljama... Nisu se nimalo osvrtali na studenu buru koja je bučno urlikala i zavijala od Žvatića (gdje joj je po pričama starijih rodno mjesto). Bura se zavlačila ispod odjeće, ledeći kosti i ne dopuštajući normalno hodati...
- Ovo je treća akcija od Božića. Već smo prokrčili nekoliko stotina metara kroz “džunglu”. Ništa nam ne smeta niti nas može zaustaviti. Sve vodi jednom cilju – izgradnji lovačke kuće, odlučno kaže jedna gospođa, koja je s puta uklanjala kupinu i draču:
- Jeste li za rakiju, ponudio je netko iz mase već do polovice ispražnjenu staklenku:
- A ne... Nisam baš za rakiju. Popit ću vino nakon ručka, Toni me zvao na kiseli kupus sa suhim mesom...
Priča o rakiji kao da je dala inspiraciju Marinku Mariću, pa je započeo gangu:
-Od rakije nema bolje žene,
po tri dana ona ljulja meneeeeeeeee...
Društvo je prihvatilo pjesmu i “složilo” gangu kako dragi Bog zapovijeda. Ni bura je nije pokvarila, ali je potkupila vedre gangaške note i pobacala ih dolje po blatskoj ravnici. Sigurno se pjesma čula s druge strane Blata, u Jarama i Uzarićima... Lako je Dobričanima “složiti” pravu gangu, kad je iz dana u dan uvježbavaju u HKD “Vrila” koji djeluje desetljećima i jedno je od najboljih u širokobriješkoj općini:
Lovci i lovkinje
- Društvo ima više od 120 članova, od toga je njih devedeset stalno aktivno, rekao nam je Toni Marić, jedan od najaktivnijih u svim akcijama društva, pa i ovoj “ženskoj” akciji. A gospođa koja je počela priču o lovačkoj kući, opet se javila:
- Dosta nam je bilo njihove skitnje, lumpanja i manitluka... Odu nedjeljom, pa i rabotnjim danima od kuće u brdo i smjeste se u lovačku kuću. Ponesu puške, povedu pse i napune torbe špekom, pečenicom, kobasicom, vinom, rakijom i još svačim, pa po čitav dan piju, jedu, meze, pivaju...
Što se ulova tiče, njega se ne sjećamo. A mi jadne same u kući. E nećeš više! Lipo smo uz kavu prostudirale stanje i donijele zaključak: Ako mogu oni, možemo i mi! Pa smo odlučile izgraditi okupljalište za žene. Kad oni mogu biti lovci, možemo i mi lovkinje!
Lokacija je tu gore, u pravoj neprohodnoj džungli... Put koji krčimo bit će prohodan, ali ne do same kuće. Dvjesto-tristo metara morat će se pješačiti. Neće smetati, na toj dionici planiramo hvatati kondiciju.
Jagoda Marić jedna je od inicijatorica gradnje kuće:
- Neki nisu bili za to da kuću nazovemo lovačkom, pa smo joj dali privremeno konspirativno ime ‘Ženski rekreacijski planinarski dom’. Muževima možda nije pravo ovo što radimo, ali što nam mogu... Je, bilo je i zajedljivih koji su predlagali da kuću nazovemo ‘javnom’, hahaha... Na kraju su shvatili da im se bolje pomiriti sa situacijom, pa su se i sami uključili u akciju. Evo, trse draču, uklanjaju kamenje...
- Nemamo projekt kuće, nemamo ni građevinsku dozvolu ni plan financijskih potreba... Onako “ofrlje”, vrijednost će biti desetak tisuća maraka, ne računajući dragovoljni rad. Precizno smo odredile lokaciju na “eraru”, tu iznad Ćubelinih i Marića starih kuća. Neće nas valjda progoniti inspekcija, pored toliko divlje gradnje, smijala se Marina Marić i objasnila nam:
-Raspitivale smo se ima li u BiH još ženskih lovačkih kuća. Nismo našle da ima, ali smo načule da ima jedna negdje u Hrvatskoj. Još ne znamo u kojemu mjestu. Čim doznamo, uspostavit ćemo s njima prijateljske odnose i razmijeniti konzularna predstavništva...
-Akcija poprima neslućene dimenzije... Dobrič graniči sa susjednom mostarskom općinom, znači i drugom županijom. Evo, danas na akciji sudjeluje i nekoliko Mostaraca te susjedi iz Pologa. Ovdje ćemo se i ubuduće družiti.
Najmlađi na akciji je Dario Marić, koji je došao pomoći majci Radmili. Oca Vlade ovaj put nije bilo, ali inače je aktivan:
- Nas je Marića najviše, ali tu su i Martići, Ćubele, Kraljevići, Ereši, Vranješi, Sabljići... Svi radimo na raščišćavanju puta, slijedi gradnja betonske deke. Kuća će biti montažna i drvena, dimenzija 4x4 s trijemom. Kuću “rezbari” stolarski majstor Dalibor Marić - po “nabavnoj” cijeni, jer mu je i žena jedna od inicijatorica projekta. Osim dragovoljnog rada, značajan je doprinos sponzora. Ima ih već više od deset. Hvala im, nisu škrtice! Očekujemo da ih se javi još...
- Nadamo se i potpori širokobriješkog gradonačelnika Mire Kraljevića. Ne samo verbalnoj, nego i “opipljivijoj”. Nije vrag da neće pomoći, ta oženjen je našom Dobričkom, Sabljićušom, dobacio je netko iz pozadine. Žene već imaju “prednacrt” pravilnika o gazdovanju kućom, iako se odredbe pravilnika tek kreiraju. Jedna bi mogla biti da i muževi imaju pravo pristupa kući, ali samo s dopuštenjem i u pratnji žena. Ali, ima i protivnika, pardon, protivnica ove ideje, pa je moguće da se konačna odluka donese referendumom...
- Sredinom svibnja planiramo svečano otvaranje kuće. I muževi će dobiti pozivnice, ali samo ako budu dobri i pomognu akciju. S fra Milom već smo dogovorili dolazak i blagoslov kuće, kaže gospođa Dijana, po naglasku Mostarka...
Ivica, Jagoda, Marinko, Toni, Zdravka, Radmila, Dario, Zoran, Dijana, Slavko, Anka, Marin, Mario, Dinko, Dalibor, Marina, Ana, Vesna i ostali nakon završetka akcije junački su navalili na kiseli kupus i suhu svinjetinu. Nije mi bilo na kraj pameti odbiti poziv, pa sam se i sam pridružio. A tko bi i odolio...
Još je teže bilo odoljeti ponuđenoj čaši crnjaka, nakon koje su stradali uštipci, pečenica, slaninica, kobasica, sir iz mišine... I još dosta crnjaka!
Poslije svega ganga, brojka, bećarac i podvriskivanje trajali su do mrkle noći. A sljedeći vikend je nova akcija...
