Bivši njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, koji je imao ključne uloge u ujedinjenju Njemačke početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i međunarodnom priznanju Hrvatske, umro je u dobi od 89 godina.
Genscher, omiljen u Hrvatskoj zbog svojeg upornog zagovaranja diplomatskog priznanja Hrvatske u vrijeme kad tome nije bio sklon veliki dio međunarodne zajednice, umro je od posljedica zastoja rada srca u četvrtak navečer u svom domu, okružen obitelji.
Odvjetnik koji se pridružio njemačkim liberalima (FDP) nakon što je pobjegao iz komunističke Istočne Njemačke, Genscher je vrhunac svoje karijere dosegao početkom devedesetih kao prvi ministar vanjskih poslova ujedinjene Njemačke, odigravši prethodno važnu ulogu u ujedinjenju svoje podijeljene domovine.
Čelnik FDP-a Christian Lindner ocijenio je na Twitteru da je Genscher svojim diplomatskim djelovanjem "ispisivao povijest i oblikovao Njemačku", nazvavši ga "jednim od utemeljitelja Europske unije". "Dugujemo mu puno toga", napisao je Lindner.
Rođen 21. ožujka 1927. u istočnonjemačkom gradiću Reideburgu nedaleko od Hallea, Genscher je bio najdugovječniji njemački šef diplomacije - na tom se položaju nalazio gotovo dva desetljeća, od svibnja 1974. do svibnja 1992.
Nakon pada Željezne zavjese Genscher je upotrijebio sve svoje diplomatske sposobnosti kako bi od nekadašnjih neprijatelja i sumnjičavih saveznika dobio potporu za ponovno ujedinjenje Njemačke, za što su ga neki komentatori uspoređivali s bivšim američkim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom i Napoleonovim diplomatom Charlesom Mauriceom Talleyrandom.
Zajedno s tadašnjim kancelarom Helmutom Kohlom, uspio je uvjeriti Moskvu da odustane od svog najvjernijeg istočnoeuropskog saveznika i dopusti ujedinjenje s nekadašnjim neprijateljem. Sumnjičave zapadne saveznike uspio je svojim proeuropskim stajalištima uvjeriti da im ne prijeti opasnost od obnove ujedinjene snažne Njemačke.
Njegova je upornost nagrađena kad su se 3. listopada 1990. ponovno ujedinile Zapadna i Istočna Njemačka, nakon potpisivanja sporazuma s četiri sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu koji je omogućio obnovu punog njemačkog suvereniteta nakon 45 godina.
Genscher je osobito omiljen u Hrvatskoj, gdje ga se uz kancelara Kohla smatra najzaslužnijim međunarodnim političarem za postizanje diplomatskog priznanja zemlje početkom 1992. godine, uslijed agresije JNA i Srbije potpomognute pobunjenim hrvatskim Srbima.
Neki analitičari tu su njegovu ulogu ocijenili kontroverznom, jer je navodno razbuktala sukob i pridonijela krvavom raspadu Jugoslavije. Genscher je 2011. godine, u razgovoru za FAZ, na pitanje zašto se poglavito u literaturi na engleskom govornom području ustalila teza o "preuranjenom priznanju" Hrvatske i Slovenije, izjavio kako je riječ o pokušajima nekih čimbenika da "naknadno prevladaju vlastite zablude". Kad je u lipnju 1991. na poziv tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara posjetio Beograd, Genscheru je, kako kaže, za vrijeme susreta s Miloševićem postalo "potpuno jasno da taj čovjek želi veliku Srbiju".
Za njegove zasluge u uspostavi neovisne Hrvatske, u brojnim hrvatskim gradovima ulice i trgovi nose Genscherovo ime, na Braču ima spomenik, a predsjednik Franjo Tuđman uručio mu je 1997. godine visoko državno odličje, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.
Posljednji put Genscher je posjetio Zagreb 2007. godine na petnaestu godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, a njegova posljednja vanjskopolitička aktivnost bili su pregovori s Kremljom o oslobađanju oporbenog ruskog čelnika Mihaila Hodorkovskog 2013. godine.
Glasnogovornik njemačke vlade Georg Streiter rekao je da je Genscher bio "veliki državnik, veliki Europljanin i veliki Nijemac".
