Uređenje jednog društva, jedne države, danas je glavni preduvjet mira ili pak glavni razlog početka sukoba. Balkan desetljećima, pa i dulje, muku muči glede ovoga pitanja. Ali nije jedini. Postoje i druge države svijeta i regije koje nikako postići stupanj uređenosti koji će im jamčiti mir dugoročno. Dok je Gaddafi bio na vlasti, svaki Libijac je imao svoju kuću. Škola i zdravstvo su bili besplatni. Ako ste se željeli baviti poljoprivredom, besplatno biste dobili zemlju i sve ostalo potrebno za posao. Struja je bila besplatna, gorivo jeftino, a svaka majka dobivala je 5000 dolara za svoje novorođenče. Na kredite nije bilo kamata. Ali, pogledajmo malo širi kontekst Libije i njihove sudbine kroz povijest. Povijesno je bila pod rimskom upravom. A onda pod islamskom i upravom Otomanskog Carstva. Jedno vrijeme je imala status kolonije, sve do modernog doba. Nevjerojatno je da je nakon svega ta zemlja u 21. stoljeću do temelja uništena. Ono što je ovoj zemlji uradila Amerika i još neke zapadne zemlje kroz proces “demokratizacije” nešto je u čemu nema ničega pozitivnog. Biser, koji je Libija bila, danas više ne postoji. Čak se ne zna kada će oni koji su preživjeli godine krvoprolića konačno dočekati mir. Noviji primjer je Sirija. Odjednom su se pojavile informacije kako narod ustaje protiv Assada, kako on ugnjetava taj narod, a da nismo mogli ni provjeriti je li ta konstatacija točna. Ima i drugih istina koje su se spominjale, ali su ostale negdje na marginama i bilo ih je teško naći. Ali istina može biti samo jedna. Pozadina priče o Siriji je Assadovo odbijanje plinovoda od Katara do Europe. Ujedinjeni Arapski Emirati uime zemalja Zaljeva ponudili su Assadu financijsku potporu u iznosu od 150 milijardi dolara da raskine politički, ekonomski i vojni savez s Iranom. Kada je on to odbio, Amerika i njezini saveznici u ovome području su počeli financirati Assadovu oporbu i pripremati rušenje njegova režima. I uspjeli bi u tome da se nije pojavila Rusija koja se u rujnu 2015. godine uključila u sukobe i stala na Assadovu stranu. Ta zemlja je danas porušena, narodu će trebati još desetljeća da zaliječi ozljede koje je zadobio i pitanje je kada će nastupiti pravi i trajni mir. To nitko više ne može reći. Bosna i Hercegovina je bila u ratu od 1992. do 1995. godine. Još i danas, 22 godine nakon sukoba, sve strane osjećaju gorčinu prošlih vremena, posljedice za svakodnevni život i brojne opstrukcije u naporima da se konačno uzdignemo iz onoga što smo proživjeli. Isto će biti i u Siriji, Libiji i zemljama koje je obuhvatilo takozvano arapsko proljeće. Tako fin naziv za nešto tako ružno. Povijesna je činjenica da iza mnoštva svjetskih sukoba stoje Sjedinjene Američke Države, ali i neke europske zemlje kao što su Velika Britanija, Francuska... Upravo su te dvije zemlje na temelju sporazuma raspoređivale kojoj će pripasti koja afrička država i pak neka istočna. Radilo se o tajnom sporazumu još iz vremena Prvog svjetskog rata, točnije 19. svibnja 1916. godine. Ali te povijesne činjenice se zaboravljaju. Namjerno! Također se i ne spominje kakve su bile posljedice kolonizacije, koliko su te zemlje osiromašene i uništene. Samo me zanima hoće li neki stručnjaci za 50-ak godina na ovakav način analizirati BiH jer je više pitanje po čemu se mi razlikujemo od nekadašnjih kolonija. A da bismo izbjegli živjeti u takvom položaju, samo se trebamo znati dogovoriti međusobno.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura