Je li Mostar velegrad ili mali grad, veliko selo ili nešto između svega nabrojanog? Sud ćete vi sami dragi čitatelji morati donijeti, a ja ću vam ovdje dati informacije kako sam doživio Mostar i kako ga još uvijek doživljavam. Prvi susret s Mostarom se dogodio davne 1977. Kada sam umjesto svog šefa na kirurgiji došao na sastanak s predstavnicima Zavoda zdravstvenog osiguranja. Na put iz Jajca sam krenuo s jednim službenikom. Dok smo čekali na autobus u Jajcu, došao je moj stanodavac i obavijestio me da mi je supruga koja je trudna počela rađati.
On ju je odveo u bolnicu i dotrčao mene obavijestiti o svemu. Otišao sam da je obiđem, a onda je ostavio na brigu kod mog vjenčanog kuma Obrenka Markovića koji je ginekolog. I otišao sam na put za Mostar. Kako samo krenuli kasno iz Jajca, stigli smo rano ujutro u Mostar. Nigdje nismo imali odmoriti, pa smo ostali na autobusnom kolodvoru do svitanja. Ujutro smo išli na sastanak koji se održao na kirurgiji. Mostar u onom vremenu je izgledao kao jedan iznimno uređeni vrt. Sve je lijepo bilo, zaljubio sam se tada u Mostar. Sam sebi tada sam obećao da ću, ako ikada budem mogao, zaposliti se u Mostaru.
Negdje poslijepodne tijekom sastanka sam dobio telefonski poziv iz Jajca. Babica Petra koja je bila prisutna na porodu moje supruge mi je priopćila da sada imam dva sina. Zahvalio sam joj na informaciji i poklopio telefon. Rekao sam prisutnima da mi je žena rodila i da sada imam još jednog sina pored onoga koji je kod kuće. Ubrzo je zazvonio opet telefon. Na telefonu je bila ponovno babica Petra.
Tada mi je točno objasnila da pored prvog sina imam još dva sina. To nisam očekivao. Odmah su mi kolege i ostalo osoblje čestitali na velikom uspjehu. Šef kirurgije je otvorio bocu viskija koju smo popili u čast moje plodne žene i za moj izniman trud. Ja sam se divio kakav sam postao muškarčina. Vratimo se Mostaru. Tadašnji Mostar koji je obilovao s dosta zelene površine, mnogo uređenih raznih radnji, restorančića i ostaloga ostavio je čovjeka bez daha. Kakva je to bila ljepota. Mostar je bio čist, imao je dušu. Bilo je lako zaljubiti se u tako lijep grad. Nažalost, nakon ratne kataklizme, stanje nije isto kao prije. Mostar sada nije isti onaj u koji sam se zaljubio davne 1977. godine.
Još prije prvog dolaska u Mostar čuo sam, a i vidio samo dijelove ovoga grada, njegove ljude, vidio sam lijepo uređeno Partizansko groblje, slušao sam pjevanje Mostarskih kiša, bili su kao 300 slavuja. Stvarno je Mostar kao grad bio veliko osvježenje za sve koje dolaze u njega po prvi put. Sada je Mostar puno drukčiji nakon teške nesreće. Mostar je doživio istu sudbinu kao i stotine gradova gdje se ratovalo. Ipak, nije namjera ove kolumne da govori o ratu nego o našoj svakodnevnici, pozitivnim i negativnim aktualnim događajima. Danas kada pišem ovaj tekst, 9. dan u studenome, osjećam se posebno loše jer sam pročitao u novinama da i dalje traje svađa među političarima i da su zbog toga upitne plaće i proračun za 2014. godinu.
Kada se osvrnemo unazad u vrijeme SFRJ, jasno je da unatoč svim pričama o bratstvu i jedinstvu pravi uzrok razdora među narodima SFRJ nije bio otklonjen. Zbog toga je i došlo do krvavog rata.
Učimo iz povijesti, inače ćemo krvlju platiti svoju negaciju. Oni koji mogu utjecati na procese moraju znati kako moraju učiniti sve što mogu da na vrijeme gospođa Ana i gospođa Uniba dobiju svoju teško zarađenu mirovinu od 300 maraka. Neću ni govoriti o mnogim aktivnim radnicima koji žive od kredita. Ako se mi sada ne uhvatimo u koštac s gorućim problemima koji su pred nama i istinski ne pokušamo to riješiti, bit ćemo isti kao naši prethodnici koji su vikali o bratstvu i jedinstvu, a ništa nisu riješili. Izgleda kako neću u ovom tekstu završiti sve ono što sam mislio reći o Mostaru. Zovu me natrag u operacijsku dvoranu. Zato ćemo idući tjedan zaključiti priču o jednom od najljepših gradova bivše države.
