David Vetter iz Teksasa rođen je 21. rujna 1971. carskim rezom. Njegovi roditeljiDavid i Caroll-Anne bili su svjesni da su velike šanse da dječak boluje od teškekombinirane imunodeficijencije. Naime, Davidov stariji brat umro je nakon samo osam mjeseci. Stoga su liječnici 20 sekundi nakon rođenja, dječaka smjestili u sterilni plastični balon dok se ne utvrdi je li naslijedio bolest.
Liječnici su roditeljima kazali da su velike šanse da će dječakova sestra Katherine biti kompatibilan donor koštane srži koja će nakon transplantacije ponovno izgraditi Davidov imunološki sustav.
Doktor Raphael Wilson vjerovao je da će balon zaštiti Davida dok transplantacija ne pokaže učinak. Tretman je već testirao na laboratorijskom mišu i David je trebao biti prvo ljudski pacijent koji će biti na taj način liječen.
Balon je trebao biti samo privremeno rješenje. Međutim, nakon što su obavljene pretrage krvi sestre Katherine, liječnici su shvatili da ona nije toliko dobar donor kako se očekivalo te da se ne isplati riskirati s transplantacijom.
Kako je dječak rastao, u javnosti je postao poznat kao 'dječak u plastičnom balonu'.
Od trenutka kad je smješten u balon, dječak nije imao direktan kontakt s drugim ljudskim bićem sve do smrti, u dobi od 12 godina.
Plastični balon, u kojem je živio, izradila je NASA. Za dječaka su izradili i specijalno odijelo koje je trebao nositi kada bi izlazio van, ali ga je obukao svega šest puta.
Prema PBS-ovu dokumentarcu, sve što je David koristio u balonu bilo je sterilizirano - pa čak i sveta vodica kojom je kršten.
S obzirom na stanje, dječak je imao privatnu poduku koju je, naravno, slušao iz balona. U njemu je imao i televiziju, a imao je i poseban prenosivi balon kako bi mogao provoditi vrijeme kod kuće sa svojom obitelji.
U balonu je cijelo vrijeme bila buka zbog kompresora koji ga je držao napuhanim i filtera koji su pročišćavali zrak od prodora bakterija.
- David u ranim godinama nikada nije ispitivao zašto se nalazi u balonu. Za njega je bilo posve normalno da ga držim dok na rukama imam posebne crne rukavice. Njegove potrebe bile su vrlo jednostavne - rekla je majka Barak Goodman.
- No što je bio stariji, stvari su postajala kompliciranije. Posebno teška bila su ljeta. Gledao bi drugu djecu kako se igraju na travi i voze bicikl, a on bi samo piljio kroz taj balon. Osjećala sam da je zbog toga utučen - dodaje.
S vremenom je odluka da ga se drži u balonu postajala sve više etički sporna. U slučaju da napusti balon on bi umro, no je li žrtva imala smisla s obzirom na kvalitetu života koju je imao? I sam dječak se u dobi od 9 godina počeo pitati hoće li ikad napustiti balon i dobiti priliku za normalan život.
Znanstvenici iz Bostona su 1983. razvili metodu transplantacije koštane srži za koju nije bio potreban savršeno kompatibilan donor. Nedugo nakon što je napunio 12 godina, David je podvrgnut operaciji. Liječnici su vjerovali da je zahvat uspio, no već nakon nekoliko dana dječak je dobio temperaturu i počeo povraćati krv. I dalje je bio u balonu, što je liječnicima otežavalo liječenje nuspojava.
Davidovo stanje je postalo kritično pa su liječnici odlučili izvaditi ga iz balona. Potkraj veljače 1984. dječak je pao u komu i roditelji su tada dobili priliku da prvi put dotaknu svog sina. Četiri mjeseca od operacije, David je umro.
Liječnici su kasnije ustanovili da je bolovao od rijetke vrste raka, koji se razvio iz virusa koji je 'spavao' u koštanoj srži Davidove sestre.
Davidov slučaj potvrdio je da postoji povezanost između virusa i raka što je postavilo temelj za daljnji razvoj istraživanja. Danas, godinama kasnije, devet od 10 rođene djece s teškom kombiniranom imunodeficijencijom uspješno se liječi.
