Za sprečavanje izbijanja i završetak rata u BiH međunarodna zajednica stranama u BiH predložila je ukupno pet mirovnih rješenja i svako od njih predviđalo je BiH kao federalnu državu s nacionalnim federalnim jedinicama. Od njih pet, tri su propala - Cutileirov plan i Owen-Stoltenbergov plan najprije je potpisao pa potom povukao potpis Alija Izetbegović, dok su Srbi na nagovor Srpske pravoslavne crkve i generala Ratka Mladića odbacili Vance-Owenov plan. Hrvati su prihvatili sva tri spomenuta mirovna prijedloga međunarodne zajednice, kao i dva posljednja: Washingtonski i Daytonski sporazum. Prvi kojim je okončan hrvatsko-bošnjački sukob i stvorena hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH i drugi kojim je okončan rat u BiH i stvorena dvoentitetska država, koji je i danas na snazi. Hrvatski medijski servis podsjeća na osnovne postavke mirovnih prijedloga za BiH. Cutileirov ili Carrington-Cutileirov plan bio je prvi i posljednji mirovni plan potpisan prije početka rata u BiH kako bi se spriječilo izbijanje rata. Taj plan, po kojem je Bosna i Hercegovina trebala postati decentralizirana država u kojoj bi sve županije bile podijeljene po nacionalnoj osnovi, potpisali su 18. ožujka 1992. Alija Izetbegović uime Bošnjaka, Radovan Karadžić uime Srba i Mate Boban uime Hrvata.

Izetbegović i potpisi

Nakon sastanka s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom 28. ožujka 1992., u vrijeme kada su već trajale borbe u Bosanskoj Posavini, Alija Izetbegović je odbacio taj plan. Zimmermann je tada obećao Izetbegoviću da će SAD priznati BiH ako odbaci Cutileirov plan. Cutileirov plan predviđao je stvaranje triju konstitutivnih nacionalnih jedinica s većinskim bošnjačkim, hrvatskim i srpskim stanovništvom. Muslimanskoj konstitutivnoj jedinici pripalo bi 50 općina, odnosno 44 posto teritorija. Srpskoj konstitutivnoj jedinici pripalo bi 37 općina, odnosno 44 posto teritorija (zbog veličine općina i vlasništva u katastru), a hrvatskoj 20 općina ili 12 posto teritorija BiH. Prema tom planu, BiH bi se sastojala od triju konstitutivnih jedinica i svaka od njih, kao i središnje tijelo BiH, zalagala bi se za zaštitu ljudskih prava i prava manjina. Skupština bi se sastojala od dva doma - doma građana i doma konstitutivnih jedinica. Portugalski diplomat José Cutileiro optužio je u više navrata Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. On je opisao Izebegovića kao osobu koja jedno govori u javnosti, a drugo privatno. “Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio”, rekao je Cutileiro.

“Pitanje je bilo - možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodjelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Daytonski sporazum”, ocijenio je José Cutileiro.

Vance-Owenov plan

Vance-Owenov mirovni plan bio je mirovni prijedlog za kraj rata u BiH koji su u siječnju 1993. napravili posebni međunarodni izaslanici Cyrus Vance i lord David Owen. Plan su prihvatili Bošnjaci i Hrvati, ali su ga odbili srpski predstavnici u pregovorima.

Plan je predviđao decentraliziranu BiH podijeljenu u 10 pokrajina koje bi imale nadležnosti nad unutarnjim poslovima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formirane po etničkom načelu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitarizirani distrikt sa sjedištem središnje vlade. Vojska Republike Srpske bi se morala povući s nekih teritorija. Pokrajine bi bile uređene tako da se ne bi mogle organizirati u zasebne nacionalne države. Cyrus Vance je 1. travnja podnio ostavku na mjesto posebnog izaslanika Ujedinjenih naroda. Na njegovo mjesto je 1. svibnja 1993. postavljen norveški ministar vanjskih poslova Thorvald Stoltenberg. Slobodan Milošević je na sastanku s Owenom u Beogradu 24. travnja 1993. prihvatio plan. Plan su prihvatili i Bošnjaci, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata u BiH. U Srbiji plan nije prihvatio samo Milošević već i najveći oporbeni lider Vuk Drašković. Drašković je objašnjavao zašto prihvaća Vance-Owenov plan:

“Taj plan je, koliko-toliko, sprečavao legalizaciju etničkog čišćenja i bio solidna osnova za neke nove, ljudske, prilaze i mostove. U svakom slučaju, Vance-Owenov projekt je polazio od prestanka rata i polaganja oružja. Sve ostalo smješteno je bilo u pozadini za poslije… Rat koji tamo traje najmanje je rat vojnika s vojnicima i vojski s vojskama. To je, prije svega, ubijanje i proganjanje civila, rušenje i paljenje čitavih naselja, bogomolja, groblja… To je kao pakao nečovječnosti, moralnoga posrnuća, pljačke i bestijalnosti koji će osramotiti i one koji još nisu rođeni. Tome zlu stati na put za mene je vrhunski i nacionalni i ljudski interes. Ali, kako? Tako što će vojska Ujedinjenih naroda oduzeti oružje od svih istodobno i bezuvjetno.” Srpska pravoslavna crkva protivila se prihvaćanju mirovnog plana, a episkop Atanasije Jevtić je predbacio Draškoviću što je podržao Vance-Owenov plan. David Owen je sazvao mirovnu konferenciju u Ateni 1. svibnja 1993. na kojoj su sudjelovale sve zaraćene strane. Predstavnik Srba Radovan Karadžić nije želio potpisati sporazum jer se plašio da će Republika Srpska biti odsječena. Owen se uzdao da će Milošević, Momir Bulatović i Dobrica Ćosić utjecati na Karadžića da potpiše sporazum. Karadžić je, nakon višesatnoga uvjeravanja, pristao potpisati sporazum, ali pod uvjetom da ga ratificira Narodna skupština Republike Srpske. Skupština je sazvana 5. svibnja 1993. na Palama, a prisustvovali su i Milošević, Bulatović, Ćosić i grčki premijer Konstantinos Micotakis koji su uvjeravali srpske zastupnike da prihvate plan. Međutim, Ratko Mladić je zastupnicima pokazao područja pod kontrolom VRS i područja koje je Srbima nudio Vance-Owenov plan. Na zatvorenoj sjednici, zastupnici Narodne skupštine RS-a odbacili su Vance-Owenov plan, a izaslanstvo Srbije i Crne Gore napustilo je zasjedanje. Ova odluka potvrđena je referendumom 15./16. svibnja 1993. godine. Nakon što je vodstvo RS-a odbacilo Vance-Owenov plan, mitropolit Amfilohije je rekao da su oni “krenuli svetolazarskim putem”: “U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak s Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, s Krajišnikom - čuvaju nas i našu dušu jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko.” Lord Owen je 17. lipnja 1993. godine izjavio kako je plan službeno mrtav. Jedna od posljedica mirovnog plana je sukob bošnjačkih i hrvatskih snaga u središnjoj Bosni zbog nemogućnosti usklađivanja granica pokrajina.

Owen-Stoltenbergov plan

Owen-Stoltenbergov plan ili službeno Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine bio je posljednji neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Autori plana bili su supredsjadetalj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen i supredsjedatelj Nadzornog odbora MKBJ-a Thorvald Stoltenberg. Plan je bio predstavljen 30. srpnja 1993., no propao je odmah idući dan povlačenjem potpisa Alije Izetbegovića.

Tri konstitutivne republike

Prema ovom mirovnom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod. Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnog prava i biti članica Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao SR BiH, s tim da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom.

Uz Predsjedništvo, nositelj izvršne vlasti bilo bi i Vijeće ministara koje bi se sastojalo od “premijera, ministra vanjskih poslova i drugih ministara”, a postavljalo bi ih Predsjedništvo. Zakonodavno tijelo je, prema mirovnom sporazumu, trebao biti Sabor ili Skupština Saveza Republika Bosne i Hercegovine koji bi se sastojao od 120 zastupnik, s tim da bi se iz svake republike birala po trećina zastupnika. Sudbenu vlast bi imali Vrhovni sud, Ustavni sud i Sud za ljudska prava.

Konstitutivne republike

Prema mirovnom planu, svaka konstitutivna republika trebala je usvojiti vlastiti ustav, a pretpostavka nadležnosti bila je u korist republika. Svaka je republika trebala organizirati i upravljati svojim uniformiranim snagama, s tim da bi one trebale imati proporcionalno uravnotežen nacionalni sastav. Ni Savez Republika BiH, niti bilo koja od njezinih republika, nisu mogli zadržati svoje vojne snage prema ovom planu. Sve vojne snage trebale su se progresivno razoružati pod nadzorom UN-a i Europske zajednica od dana stupanja ovog mirovnog plana na snagu. Tim planom trebala se postići demilitarizacija BiH. Dodatkom je regulirano i izdvajanje iz Saveza Republika BiH tako da je određeno da se ni jedna republika ne može izdvojiti bez suglasnosti svih republika. Svaka republika imala bi pravo uložiti žalbu Vijeću sigurnosti na jednu od takvih odluka, a odluka Vijeća sigurnosti trebala je biti konačna. Zanimljivost u dodatku je ta što je njime određeno da će u slučaju izdvajanja republika, Neum, dijelovi općine Stolac i Brčkog ostati dio SR BiH. Ovim dodatkom posebno je reguliran status okruga Sarajevo i općina grada Mostara u čijoj je upravi trebala sudjelovati Europska zajednica. Za Mostar je bilo određeno da bude glavni grad konstitutivne republike s hrvatskom većinom.

Izlaz na more i Savu

S ustavnopravnog gledišta, ovaj mirovni plan imao je karakteristike konfederalnoga uređenja, a stavljao je i pod pitanje opstanak BiH. Zbog tih razloga, prilike za njegovo ostvarenje bile su minimalne, a posljedica na terenu je bila slična prethodnim mirovnim sporazumima - ratnim sredstvima ovladati što većim nacionalnim područjem. Alija Izetbegović tražio je Neum i dio područja u sjeverozapadnoj Bosni jer je smatrao kako, ako to ne dobije, muslimanska država neće biti održiva. Iako je problem bio lako rješiv, američki predstavnici olako su prihvatili Izetbegovićeve žalbe, odbijajući pomoći u pronalaženju rješenja. Konačno je muslimansko vodstvo, uz podršku SAD-a, odbacilo ovaj mirovni plan jer bi njime dobili manje teritorija nego što su očekivali.

Washingtonski sporazum

Bh. Hrvati i Bošnjaci su u Washingtonu 1. ožujka 1994. potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koja će omogućiti konfederaciju s Republikom Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić uime Hrvatske, dr. Haris Silajdžić uime RBiH i Krešimir Zubak uime HR HB. Oni su se suglasili da će biti osnovan Prijelazni odbor na visokoj razini koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije. Dogovoreno je primirje između HVO-a i Armije RBiH. Unutarnji ustroj teritorija s bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u BiH, preoblikovan je u Federaciju BiH, koja se sastoji od federalnih jedinica, županija, koje imaju jednaka prava i odgovornosti. Županijski sustav je predstavljao svojevrsnu obranu kako bi se spriječilo dominaciju jednog naroda nad drugim. Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u BiH. Premijer RBiH Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkoga vijeća Hrvatske Republike Herceg Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u BiH. Dana 30. ožujka 1994. Ustavotvorna skupština Federacije BiH prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija BiH na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom.

Sastav stanovništva FBiH

Washingtonski sporazum je trebao biti samo prva faza dogovora, dok je druga faza trebala biti uključivanje srpske strane u pregovore. Prema toj zamisli, Republika Srpska je trebala nestati, a Bosna i Hercegovina bi na cijelom prostoru bila županijski uređena zemlja. U nekoliko svojih javnih istupa to je potvrdio i potpisnik sporazuma Krešimir Zubak, no kasnije su Amerikanci odustali od te ideje. Spornih dijelova je bilo nekoliko, kao dogovor o konfederaciji Hrvatske s Federacijom BiH, koja nikada nije zaživjela. Tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić navodi kako je prihvatio taj prijedlog iako je bio svjestan da, ako se i postigne, nikada neće zaživjeti. Granić je potvrdio da je bila riječ o obmani predstavnika Hrvatske Republike Herceg Bosne. Slično je i revidiranje Washingtonskog sporazuma na štetu Hrvata jer su brojne ovlasti ukinute županijama. Novouspostavljena federalna ministarstva prosvjete i kulture te energetike su formirana suprotno sporazumu s obzirom na to da su ove nadležnosti, prema dokumentu, morale biti na županijskoj razini. Jednako je s pitanjima radija i televizije jer je Federacija BiH dobila isključivi nadzor nad spektrom frekvencija. Uz to, dokumentom je dopušten ustroj vijeća hrvatskih županija koje bi “koordiniralo politiku i aktivnosti u pitanjima od zajedničkog interesa”, no unatoč dopuštenju, 2001. godine taj pokušaj visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je zaustavio. Uz to, Petritsch je nametnuo izmjene Zakona o Vladi FBiH kojima je ukinuo paritet, a broj hrvatskih pozicija u izvršnoj vlasti FBiH sveo na trećinu te izmjenama Izbornog zakona omogućio da trećinu izaslanika u hrvatski Klub Doma naroda Parlamenta FBiH mogu izabrati Bošnjaci te preko njih i izvršnu vlast u FBiH bez predstavnika Hrvata.

Daytonski sporazum

Rat u BiH konačno je okončan krajem 1995. Daytonskim mirovnim sporazumom, prema kojemu je BiH uređena kao federalna država triju konstitutivnih naroda, Hrvata, Bošnjaka i Srba, i dva entiteta - hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH koja obuhvaća 51 posto teritorija BiH i Republike Srpske s 49 posto teritorija BiH. 

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura