BiH nakon raspada Jugoslavije, na početku svoga postanka, ne može izbjeći problem starenja društva. Do sada je taj problem bio karakteristika mnogo razvijenih zemalja. Fenomen starenja društva u nekoj državi ili regiji nastaje kada je prosječna očekivana dužina života produžena. Pored toga smanjen je broj poroda u određenom broju plodnih roditelja. Inicijalno se to dogodilo u ekonomski jako razvijenim zemljama kao što je Japan, ali u posljednje vrijeme primijećen je sličan fenomen i u manje razvijenim zemljama.
Tijekom povijesti čovječanstva nikada nije zabilježeno takvo starenje društva kao što globalno sada postoji. Primjera radi, Japan , jedna od zemalja gdje je starenje društva na najvišoj razini, na statistici se vidi sljedeće: 1950. na svaku osobu iznad 65 godina bilo je 9,3 osoba mlađih od 20 godina. 2050. godine predviđa se sljedeće: na svaku osobu stariju od 65 godina bit će 0,59 osoba ispod 20 godina.
Kako nastaje starenje društva? Na prvom mjestu je produljenje životnog vijeka ljudi. Nekad je 40 godina bila duboka starost, dok danas 80 godina nije ni blizu. Drugi uzrok starenja društva je smanjena plodnost plodnih skupina u društvu. Ne treba zaboraviti ni ekonomski aspekt priče. Krajnji rezultat jest smanjenje broja djece u društvu u odnosu na starije ljude.
Ima i drugih načina kako država utječe na prirast. Primjera radi, uvedu se takse na bračno stanje, kao i na osobe bez djece. Kako su ovi pojmovi utjecali na stanje u našoj državi?
Iz prošlog rata se izašlo s mnogim problemima. Jako puno ljudi za vrijeme ratnih sukoba su jednostavno napustili BiH i našli utočište u drugim zemljama. Većina onih koji su otišli u inozemstvo su mladi ljudi. Ovo znači da smo ostali bez bitnog dijela pučanstva koji je potreban društvu zbog povećanje ukupnog broja populacije. Starenje društva ima svoje ekonomske reperkusije na društvo. Zbog toga itekako osjećamo utjecaj tih činitelja kako na društvo tako i na pojedinca. Poznato je kako stari ljudi uglavnom štede. Troše manje na materijalne stvari za razliku od mlađih. Međutim, starije osobe više troše na zdravlje, osobito iz zajedničkih fondova za zdravlje. Ovo može državu koštati jako puno. Zbog rastućih izdataka povremeno je Vlada primorana uvesti taksu na plaću i PDV. Vlada može isto tako smanjiti dio novca zdravstvu i prebaciti obveze pojedincu. Ovakva slika se često vidi kod nas. Na primjer, stari bolesnik nakon posjeta liječniku dobio je pet recepata za lijekove. Većina tih lijekova nisu na esencijalnoj listi. On zbog toga mora platiti punu cijenu lijekova, a ima mirovinu oko 300 KM. Recimo da mora platiti 100 KM za lijekove! Što da radi u toj situaciji? Često ne kupuje lijek nego radije ostavi novac za kruh. Kada zdravstveno stanje bude krajnje narušeno, tada mora ići u bolnicu. A tada liječnici često ne mogu mnogo pomoći. Edukacija je druga po veličini u izdacima javnih sredstava. Tu je nastao specifičan problem. Pojačana je edukacija mlađih ljudi. Iz godine u godini proizvodimo dosta školovanih osoba. Tada nastupa gorući problem. NEZAPOSLENOST! Zbog toga što mlada visoko kvalificirana osoba ne može naći posao u svojoj zemlji, ona je prisiljena tražiti posao u različitim zemljama svijeta.
Konačni bilans ovog vražjeg kruga jeste to da siromašna BiH mukotrpno troši sredstva kako bi školovala i dobila visoko obrazovne osobe, a na kraju te osobe 'daruje' nekoj bogatoj zemlji kao što su SAD, Njemačka itd. Ovakav apsurd je nastao jer se mi nismo trudili posvetiti dovoljno brige našim mladim kadrovima koje smo sami proizveli. Mi smo negirali njihovu egzistenciju i budućnost pa su oni sami morali tražiti bolji život drugdje. Mladi odlaze u inozemstvo, a stariji i bolesni ostaju kod kuće. Ukupna bilanca jest starenje društva.
Za kraj ću vam ispričati jednu istinitu priču:
Kao mladi kirurg sam u Jajcu jednog dana tijekom dežurstva primio u bolnicu jednog starog čovjeka iz Šipova. Bio je teško bolestan. Umirao je. Sljedeći dan njemu u posjet došao je jedan čovjek, čak iz Zagreba.
Saznao sam da je njegov sin. Radovao sam se jer ipak Zagreb nije tako blizu. Međutim, taj sin je doveo čovjeka sa suda u Jajcu, a mene su pozvali kako bih bio prisutan. Nisam znao o čemu je riječ. Tamo pored umirućeg oca na moje iznenađenje sin je uvjeravao oca da mu prepiše zemlju koja se nalazi u Šipovu. On je inzistirao na nekom posebnom komadu zemlje, ali je otac uporno odbijao i rekao da je to za njegovu majku dok je god ona živa. To me je jako rastužilo jer njegov sin, kojemu sam se radovao kad je došao čak iz Zagreba vidjeti voljenog oca, uopće nije došao zbog njega. Mene nije pitao ništa o zdravstvenom stanju oca. Nakon što je potpisan dokument u kome mu je ostavio željeni komad zemlje, mladić je otišao. Sljedeći dan starac je preminuo. Sin se čak nije pobrinuo ni da preuzme tijelo oca!
Jednostavno je otišao i ostavio umirućeg oca nama. Pitam se, dragi čitatelji, kakav ćemo završetak imati mi? Bolji? Nadam se.
