Iako imamo samo jedan mali hotel, mi smo najturističkija općina u BiH i Hrvatskoj – tvrdi Ivan Vukadin, gradonačelnik Tomislavgrada, te vidjevši da ga gledamo u čudu u istom dahu nam objašnjava.

– Za Uskrs, ljetne praznike i Božić, broj stanovnika na području naše općine poveća se za najmanje jednu trećinu. Naši su stalni gosti, koji redovito dolaze za blagdane, naši gastarbajteri i članovi njihovih obitelji. Po posljednjoj evidenciji, iz duvanjskog kraja u inozemstvu radi pet tisuća Duvnjaka s radnom dozvolom, a još je nekoliko tisuća onih koji nešto zarade i na crno. Kada oni nagrnu u zavičaj, onda naš kraj živne u svakom pogledu – govori Vukadin.


Dolaze se ženiti u rodni kraj

S njim će se složiti i svi tomislavgradski ugostitelji, vlasnici trgovina i drugih uslužnih djelatnosti, tvrdeći da su gastarbajteri najbolji gosti koji za vrijeme boravka na odmoru nemilice troše. Svaki od njih u svom rodnom kraju ostavi najmanje desetak tisuća eura jer osim na iće i piće troše na obnovu velikih kuća i okućnica. Usto, svakoga dana ljeti, osim na Veliku Gospu, šest svadbenih salona na području općine ima svatove jer se gastarbajterska djeca i unuci dolaze ženiti u rodni kraj. Istu priču čut ćemo i u Livnu, koje je uz Tomislavgrad najgastarbajterskiji kraj među Hrvatima. Zato možemo reći da ta dva hercegbosanska gradića imaju veći devizni priljev, koji se mjeri u desecima milijuna eura, od najturističkijeg mjesta u Hrvatskoj.

– Gastarbajterske udovice su nosilac razvoja Tomislavgrada. Svaki mjesec u naš kraj stigne dvije do tri tisuće inozemnih mirovina, a njih uglavnom primaju udovice jer prva generacija gastarbajtera nakon odlaska u mirovinu vrlo brzo umire – kaže književnik Petar Miloš, čiji je roman o gastarbajteru Rodijaku Ćipi doživio četiri izdanja i prodao se u desecima tisuća primjeraka.


Prvi naraštaj kopao kanale

Zbog zahvale ljudima koji su milijune zaradili na svojim leđima i većinu tog novca investirali i potrošili u rodnom kraju, Tomislavgrad na svom glavnom trgu, bivšoj autobusnoj stanici s koje su godinama odlazili u München, Berlin, Frankfurt, Basel, Salzburg i druge europske bauštele, idućeg ljeta za Dan općine podiže prvi spomenik gastarbajteru. Ideju za spomenik je već odavno dao Petar Miloš, koji je i sam početkom sedamdesetih, dok je studirao književnost i njemački jezik, okusio gorčinu gastarbajterskog života radeći na crno po njemačkim bauštelama. U djelo su je proveli čelnici općine uz pomoć Marijana Šarića, vlasnika Europatradea iz Sesveta, koji je, kao nekadašnji duvanjski gastarbajter, svome rodnom kraju donirao gradnju spomenika.

– Autor spomenika je brački umjetnik Pere Jakšić koji će u prirodnoj veličini u kamenu isklesati lik gastarbajtera s kovčegom kojega u inozemstvo ispraćaju supruga i djeca. Šarić taj spomenik daruje svom kraju, nama je rekao da samo osiguramo mjesto gdje će biti postavljen, a sve ostalo je njegova briga – dodaje Vukadin pokazujući nam maketu budućeg spomenika.

Taj spomenik bit će priča o jednom vremenu, o prvoj generaciji gastarbajtera koji su kopajući kanale i gradeći zgrade po njemačkim bauštelama iz korijena promijenili svoj, ali i život svog kraja. Život te prve generacije gastarbajtera, tvrdi književnik Miloš, bio je pravi civilizacijski šok za njih jer se na njima slomilo cijelo stoljeće pošto su u samo nekoliko godina morali prijeći put od čobanluka do mercedesa. Još uvijek se prepričavaju zgode i nezgode, anegdote i istinite priče tih ljudi koji su se, želeći sebi i svojim najbližima osigurati pristojan život, našli u situacijama koje do tada nisu mogli ni zamisliti. Prvi put u životu su se bez znanja jezika suočili s nepoznatim stvarima i situacijama, ali iz njih su se uvijek izvlačili na svoj zdrav seljački način koji je često puta bio komičan. Došli su u svijet koji je očekivao samo radnike, a oni su bili ljudi sa svojim potrebama, običajima, identitetom i kulturom, koji su se domaćinima činili egzotični i neobični, ali bez njih nisu mogli funkcionirati. Godinama su glavna okupljališta gastarbajtera bili bahnhofi, željezničke stanice u njemačkim metropolama, jer su one bile doticaj s rodnim krajem i svim novostima koje su dolazile iz domovine. Kasnije su to postale katoličke misije koje su kao i svećenici koji su ih vodili odigrali najvažniju ulogu u snalaženju mnogih gastarbajtera.


Moj Ikane, dobro te naša...

Jedna od istinitih anegdota je priča gastarbajtera Ike iz Studenaca u imotskoj općini, kojega je krajem šezdesetih godina ganga spasila kada je kao gastarbajter prvi put došao u München. Izišao je on na münchenskom željezničkom kolodvoru i okolo gledao “di je rodijak Prnje koji ga je obećao dočekati.” Nema Prnje, a Iko, koji nije znao ni beknuti njemački, spas je vidio u gangi koju je zapjevao iz svega glasa. Nijemci su ga gledali u čudu, mislili da je poludio, a dok je on pjevao, pred njim se stvorio Prnje govoreći mu: “Moj Ikane, da nisi zaganga, ne bi te ni naša!” A da ne bi bili čudaci koji viču dok pjevaju jednu čudnu pjesmu u dalekom svijetu, hercegovački gastarbajteri dosjetili su se u Kölnu zanimljive ideje. Svake nedjelje poslije svete mise zakupili bi žičaru iznad Rajne i u njoj se cijelo poslijepodne vozili kako bi na miru mogli gangati. Zatvoreni u žičari, nisu ometali javni red i mir svojim čudnim pjevanjem, a mogli su se derati do mile volje.

– I ja sam među prvima otišao u Njemačku. To je bilo 1969., a prva bauštela mi je bila u Esslingenu. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. S koferčićem u ruci u Duvnu sam ušao u autobus koji je vozio do Zagreba, a otamo do Njemačke vlakom. Cijelo vrijeme proveo sam na nogama jer su autobus i vlak bili puni kao šipak – govori nam Tomislav Kovačević zvani Ćićko, koji je u Tomislavgradu otvorio tvrtku “Ćićko”, koja se bavi autobusnim prijevozom.

On i dva njegova sina, Ivan i Marko, vode posao u tvrtki, a osim prijevoza, još se bave izradom metalne stolarije. Imaju više od 50 zaposlenih i čak 25 novih autobusa, a jedna od redovitih linija je ona koja iz Hercegovine vozi u Njemačku.

– Pogledaj ovu sliku kada sam došao u Njemačku, ja i moji prijatelji i sumještani živjeli smo u ovoj baraci, pravom vagonu podignutom na zidarske elemente. Ovaj žuti “škaf” ispred barake je bila naša kupaonica. Mala kada u kojoj smo se kupali – kroza smijeh će Kovačević pričajući kako je započeo biznis. I on je, kao i većina ostalih Duvnjaka, radio kao gips-majstor po njemačkim bauštelama. Duvnjaci i Livnjaci su u tom poslu bili pravi majstori, pa danas mnoge građevinske tvrtke koje se u Njemačkoj bave tom vrstom posla vode djeca i unuci prvih duvanjskih i livanjskih gastarbajtera. Međutim, Ćićko, koji je nadimak dobio po svojoj frizuri, u društvu je bio najsnalažljivi, najlakše je upijao jezik, pa su ga ostali gastarbajteri još početkom sedamdesetih molili da on pokuša s nekim njemačkim prijevozničkim tvrtkama organizirati prijevoz do rodnog kraja.


Folksdojčer ga spasio

– Iznajmljivao sam njemačke autobuse i vozače koji su dovozili radnike. Znalo je odjednom u Tomislavgrad stići i po šest autobusa. Kasnije sam se u tom poslu toliko ispraksirao da sam linije organizirao i mostarskom Autoprijevozu, a poslije toga otvorio sam vlastitu tvrtku – kaže Tomislav Kovačević, koji i danas često zna otići u Stuttgart, u kojemu je proveo najviše svog gastarbajterskog staža.

Punih 30 godina u Njemačkoj je bio i Jerko Grubišić zvani Crni iz Bobanove Drage u grudskoj općini, koji je u mirovinu otišao prije 18 godina. Prvi žig u putovnici granični policajci su mu udarili još 1963., kada je otišao na privremeni radu u Ulm.

– Imao sam tek 33 godine i počeo sam raditi na gradnji i održavanju dalekovoda. Taj posao znao sam iz bivše države, a imao sam sreću što je u Ulmu živio i jedan folksdojčer, Vinko iz Vinkovaca, koji je radio u tamošnjoj policiji. Za tri sam mjeseca naučio njemački jezik, a taj je Vinko obožavao nas Hrvate i te me je godine zbog jednog incidenta spasio od izgona iz Njemačke. Poslao me u Florsheim drugom folksdojčeru Franku Erdeu da radim kod njega. Odatle sam kasnije otišao u Bochum, gdje sam bio do mirovine i radio na brojnim bauštelama, uglavnom oko željeza – dodaje Crni, vadeći nam iz albuma stare crno-bijele fotografije koje najbolje oslikavaju živopisan život gastarbajetra krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina u Njemačkoj.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura