Sredina prošloga stoljeća ostavila je teško nasljeđe. Ruševine velikog svjetskog rata nesagledive su. Ne prođe ni godina dana da iz kratera toga bezumlja ne izbije novo otkriće. U vrijeme godišnjih odmora u ruke mi dođe novi roman Filipa Davida, glasovitog srpskog pisca i dramaturga. Roman "Ljubav i smrt", dobitnik velike NIN-ove i još veće nagrade "Meša Selimović", zove na čitanje. Kada sam zatvorio posljednje stranice romana i osobnog svjedočenja velikog pisca, saznao sam da su za vrijeme Drugog svjetskog rata u Srbiji pobijeni svi Židovi. Svi odreda.
U isto vrijeme saznao sam da je, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, na otoku Pagu ubijeno nekoliko tisuća Židova. Jedni govore ovo, drugi ono. Istina je da je tu, na živopisnom otoku, u provedbi nürnberških rasnih zakona, život skončalo tri tisuće Židova.
Tri tisuće nedužnih ljudi. Svih dobi. Prije nekoliko mjeseci, nekako usred turističke sezone, na otok su došli snimatelji izraelske televizije. Željeli su snimiti prizore krajolika i čuti što o tome znaju potomci nastradalih. Mještani su se organizirali i potjerali ih. Na ovaj način ne može se sakriti nijedna sramota. Pogotovo ne sramota ovako tragičnih razmjera. Sve što je u zemlju posijano, niknut će. Danas ili sutra, ali hoće.
Razumna društvena zajednica morala je drukčije reagirati. Morala se ponizno ispričati i objasniti da ne baštini grijehe prednika i duh rasnih nürnberških zakona. Tako, i nikako drukčije.
Suvremena Europa još uvijek nije raščistila ruševine velikog svjetskog rata. Na njena vrata s Bliskog istoka i još bliže Ukrajine sve češće i sve opasnije proviruju plamičci novoga nuklearnog ognja. Proviruje opasnost iza koje, kako pučka uzrečica kaže:
"Ni kamen na kamenu ne bi ostao".
Dok ovo pišem, sjetih se prvoga razreda pučke škole. Sjetih se školske ploče, spužve, prave, kose, tanke i debele crte. Tako se nekada počinjalo učiti.
Naravno, sjetih se i učitelja Pave Aničića. U prvome razredu bilo nas je puno - pedeset i jedno. Nitko, osim dvojice blizanaca Ante i Ade Jerkovića, nije imao oca, a nitko od njih osim jednog nije u ratu poginuo. Na roditeljski sastanak dolazilo je četrdeset i devet mladih žena.
Udovica do udovice.
Nijedna starija od 30 godina. Sve su bile u crnoj odjeći. I s crnim maramama pod kojima su nosile svoju sudbinu i najdublju bol.
U knjizi "Mostarski dragulji i druge priče" pisao sam o nastajanju ljubuškog spomenika. Nazvao sam ga spomenikom svih spomenika. Potomci pobijenih i nestalih okupili su se, organizirali i odlučili u središtu grada podići spomenik majci.
Neka stoji i ovo zapisano.
U Drugome svjetskom ratu, u maloj hercegovačkoj općini Ljubuški 758 mladih žena ostalo je bez muževa, a 2227 djece bez očeva. Dvije tisuće dvije stotine dvadeset i sedmero siročadi. Užas.
Ne dao Bog novoga rata.
Ni u jednoj školi ne bi bilo djece. Ne bi bilo ni onih koji bi na roditeljski sastanak trebali doći. Ovaj i bezbroj drugih primjera opominju. Opominju kako se vatrom ne treba igrati. Pogotovo ne onom koja je lako zapaljiva i koja gori i kada je najveća studen.
Unatoč svemu, nerazumno je teret teškoga nasljeđa shvaćati stranim tijelom koje su nam ostavili daleki preci i bivši poreci. Takvo nasljeđe moramo razumno prihvatiti. Ne možemo sve svaliti na minulu vlast i njezino ideološko opredijeljenje. Ne zato što bi to bilo najpravičnije, već zato što bi tako mogla biti oslabljena obveza koja stoji pred nama.
Najbolja vlada, najbolji parlament i najbolji predsjednik, ne mogu sami razriješiti nataložene nevolje.
Balkansko kolo prava je zavrzlama. Enigma koja traži nova, bolja i pravednija rješenja. Ako je do njih, na miran način, uopće moguće doći.
No, sve to još uvijek nije najvažnije. Najgore i najopasnije je što smo naslijedili moralno izopačeno okruženje. Navikli smo govoriti jedno, raditi drugo, planirati treće. Bivši poredak nametnuo je dvostruke kolosijeke ponašanja. Ljudi su se morali prilagođavati. Morali su živjeti i prihvaćati i ono što je izvan njihovog duhovnog i ideološkog bića. Takvo vrijeme ostavilo je iza sebe duhovnu pustoš. Nitko kao Branko Ćopić (1915. - 1984.), slavni srpski pisac, nije na humorističan način prikazao to vrijeme i njegove ideološke zablude.
Tako piše:
"U staroj trošnoj kući Nikoletina Bursać udara dlanom po stolu i majci govori:
Od sada da znaš, nema Boga!
Starica stoji iskolačenih očiju, ne vjeruje da je dobro čula...
Ma šta to reče, nesretniče?
Nema Boga, jesi li čula?
Pa otkad to moj sine?
Od večeras, da znaš...
Starica uzdiše, krsti se i pita:
Ma, od koga si to čuo, jadna ti sam?
Čuo sam u četi od komesara.
Dosta, Boga nema i nema!
Pa ko će nam kišu dati ako Boga nema, sine moj?
Sami ćemo!
I kišu će nova vlast davati."
U vrijeme nastanka ove kolumne naši najbliži susjedi Hrvatska i Srbija zamalo ponovno ne zaratiše. Nekontrolirani priljev izbjeglica začas je državne odnose doveo do točke vrenja i usijanja. Bliskim istokom, kolijevkom ljudske civilizacije, teku potoci krvi. Ljudi bježe glavom bez obzira. Veliki se nadmeću oko svojih geostrateških zona.
Na drugoj strani svijeta, papa Franjo putuje i pokušava ugasiti plamen koji bi mogao progutati sve. Najvećem duhovnom autoritetu dopušteno je u američkom se Kongresu obratiti utjecajnijim predstavnicima svjetske velesile. Prvi put u povijesti.
Govor poglavara Katoličke crkve popraćen je burnim pljeskom i odobravanjem.
Mnogi su shvatili da je izvoz zapadne demokracije, upakirane u priču o slobodi izbora i govora, u kolijevci ljudske civilizacije, ostavio kaos. Mrak. Gust, da gušći ne može biti.
Što se dogodilo u Afganistanu, Pakistanu, Libiji i Iraku?
Što se događa u drevnoj Siriji i njenom glavnom gradu Damasku? Parizu Bliskog istoka.
Sadam Husein je pogubljen, obješen. Zemlja je u rasulu i bez izgleda za normalizaciju gospodarskog i političkog života.
Libija, pustinjska zemlja na vrhuncu svog socijalnog projekta, pocijepana je. Njen predsjednik pukovnik Gaddafi ubijen je kao pas na pustoj ulici. Po istom načelu veliki su se sukobili oko drevne Sirije i njenog predsjednika Asada. Jedni su za njegov odlazak. Drugi, razumniji, kažu da bi se njegovim padom dogodio preslik libijske i iračke tragedije. Po svemu sudeći, bitno je ono što mi, obični ljudi, ne možemo znati. Ne možemo znati što su odlučile masonske lože i čelnici Trilaterala.
Unatoč vremenu rata i poraća, među nama postoje dobri ljudi koji, poput pape Franje, s kraja na kraj zemlje, putuju tiho. I neprimjetno.
Desetljećima ulicama Mostara oprezno, kao da nikoga ne želi uznemiriti, hoda Miro Petrović, pjesnik nad pjesnicima. Hoda, i svojim časopisima "Cvitak", "Školarac" i "Motrišta", poredanim po vremenu nastajanja, proviruje i toplim riječima, nekada i antologijskim stihom, propovijeda mir i uljuđenost na svakom koraku, u svakoj prigodi.
Prije pola stoljeća slavni nobelovac Ivo Andrić, upitan što je napisao, iskreno reče:
- Stvorio sam onoliko koliko se dalo i koliko sam mogao, da ne kažem - koliko mi je bilo suđeno.
Jedan drugi, suvremeni Andrić, u osobi Ivana Lovrenovića piše ovako:
- Pravi pjesnik bez ambicije da bude pjesnik - to je Miro Petrović. On nema puno pjesama. Nema ni mnogo knjiga. Ali ono što je napisao i objavio, sve je prava, dobra, univerzalna poezija.
Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH u osobi Mire Petrovića dobila je izvrsnog stručnog suradnika, a Mostar pjesnika koji za reverom sakoa s ponosom može nositi zasluženi Orden grada.
