Kud god sam hodao, a nahodao sam se, s kim god sam razgovarao, a nagovarao sam se, ljudi su pokazivali poseban odnos prema gradu Mostaru. Svoje oduševljenje, uvijek i na isti način, iskazivali su prema onome što su vidjeli i doživjeli ili onome što su od svojih sugovornika čuli. Uvijek sam se pitao - koje su to čari grada koji se, nekoliko desetljeća, proglašava slučajem, a on ponosno stoji i prkosi vremenu, podjelama i nevoljama koje su ga zadesile? Je li njegova mistična ljepota u rijeci Neretvi, koja se, na prijevoju Ivan-planine, odvaja i sama ponosno juri ususret Mediteranu i Jadranskom moru? Je li ljepota u njezinoj mostarskoj obali, punoj spilja i stijena čudnog oblika ili kamenim masivima koji se, ponegdje pokriveni sitnim raslinjem, kaskadno spuštaju s Huma i Veleža i zamalo se ne dodiruju svojom istočnom i zapadnom obalom?
Je li tajna u čudesnoj svjetlosti koja, svojom snagom, suvereno dominira tijekom cijele godine ili je, konačno, misterij u proljetnom mirisu lipa i južnjačkom temperamentu ljudi, u njihovu vedru, zvonku glasu i smijehu punom vrckaste, ugodne prostodušnosti. Ta neobična prostodušnost može se osjetiti na svakoj stranici knjige novinara i publicista Zlatka Serdarevića “Nadimci u Mostaru”. Zapravo, svatko tko je boravio u ovome, po mnogočemu, neobičnom gradu morao je uočiti da je malo osoba koje nemaju svoj nadimak - svoj ‘špic name’ - koji je, opet, pun duha i nepatvorene ljepote. Tako ćete po mostarskim sokacima, ulicama i nogostupima čuti i vidjeti kako se odrasli ljudi ponosno odzivaju na svoje nadimke: Pipun, Dolma, Sarma, Biber, Bubreg, Sir, Stuha, itd. U komunikaciji ljudi - to je normalno. Posve normalno!
Je li tajna, možda, u nataloženoj povijesti kulturnih postignuća grada? Davno, prije 175 godina, u Mostaru je svom snagom radila tiskara fra Frane Miličevića. Puno je tjednih listova i nekoliko stotina značajnih knjiga izašlo iz nje. Povijest bilježi da je ova tiskara izdala djela slavnog Williama Shakespearea na njegovu materinskom - engleskom jeziku. Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo “Hrvoje” bilježi svojih 117, a Nogometni klub Zrinjski, ponos grada i odanih Ultrasa - 111 godina…
Prije desetak godina na Međunarodnoj kulturnoj manifestaciji Mostarsko proljeće - Dani Matice hrvatske gostovala je Zagrebačka filharmonija sa slavnim dirigentom, maestrom Vjekoslavom Šutejem. Na ručku dobrodošlice, u raskošnu vrtu i restoranu tvornice Aluminij, u ulozi domaćina bio sam pozvan kazati nekoliko prigodnih riječi o kulturnoj povijesti grada. O čemu bih drugo mogao pričati?!
Govoreći o ovom i onom, spomenuh da je Nogometni klub Zrinjski utemeljen 1905. godine - šest godina prije slavnog splitskog Hajduka i četrdeset godina prije zagrebačkog Dinama i beogradskih velikana - Zvezde i Partizana. Za vrijeme ručka, u opuštenoj i veseloj atmosferi, do mog stola dođe jedan mladić i upita:
Oprostite, a što ono rekoste - tko je to stariji od Hajduka?
Uz opći smijeh rekoše mi:
Nemojte se čuditi! To je naš violinist, rođeni Splićanin, on to nije mogao otrpjeti. Jer - tko bi mogao biti stariji od njegova Hajduka, slavnih splitskih Bilih?! Svaka sredina vezana je uz svoje klubove kao simbole postojanja i identiteta. Nigdje, baš nigdje kuda sam hodao, nisam sreo snažniji i emotivniji suodnos ljudi, grada i regije prema svome klubu.
U ponedjeljak, 18. travnja, ove godine na Mostarskom proljeću održan je koncert “U slavu Arsena”. Svirali su Matija Dedić i splitska grupa Black Coffee. Na večeri u restoranu Radobolja, vođa grupe Renato Švorinić priča kako je tijekom prošle godine liječio oca.
Karcinom uznapredovao. Životna priča išla je svome prirodnom kraju. Poduzimao sam sve, odvezao ga u Zagreb i angažirao najbolje liječnike. Otac je otac. Jedne subote zatekao sam ga u teškom stanju, u samrtnom hropcu. Nije mogao razgovarati. Sjedio sam uz oca i promatrao njegove posljednje trenutke. U jednom trenu, vjerojatno je osjetio da sam tu, uz njega, čujem kako u bunilu pita: Igra li danas Hajduk?
Dok pišem kolumnu, sjetih se kako je pjevao legendarni Dino Dvornik:
Mož’ govorit kontra mene, kontra cilog svita, al’ ne mož’ ništa reći kontra Splita…
Protiv Splita i nekako, ali protiv Hajduka - ni slučajno! Dakle, ja i cijeli svijet nismo ništa - Split i Hajduk su sve!
I u drugim sredinama je tako.
Prije dvadesetak godina zagrebački Dinamo igrao je prvenstvenu nogometnu utakmicu s Neretvom u Metkoviću, a dva dana kasnije kup utakmicu u Splitu. Uprava kluba odlučila je ostati u Hercegovini i pripremati se u lijepom sportskom centru u Međugorju. Na večeru, k nama, došao je i fra Ivan Ševo, veliki svećenik franjevačkog reda i veliki prijatelj kluba. U restoranu sve mladi ljudi. U jednom trenu fra Ivan upita:
Znate li, djeco, koje su tri temeljne boje zapadne Hercegovine?
Muk!
Netko ovako, netko onako, a onda fra Ivan reče:
Ovdje vladaju samo tri boje: plava, tamnoplava i svijetloplava. To znači - ovdje su redom dinamovci. U Splitu ne smijete izgubiti i razočarati nas!
Ljudi su se uvijek vezali za svoje ljubavi, svoja mjesta i ono što im je donosilo radost.
Povijest bilježi da je Šejh Jujo, mudrac i filozof, jedan od najvećih intelektualaca koje je Mostar iznjedrio, na vrhuncu karijere i slave, kada su mu bila širom otvorena zlatna vrata male i velike Porte, napustio Istanbul, vratio se u rodni grad i tiho živio kao predavač u medresi. Pripovijeda se da legendarni liječnik, dr. Isidor Papo, iako je cijeli život proveo u Beogradu, nijednu riječ i naglasak nije promijenio. Govorio je onako kako je govorio u rodnom Ljubuškom i kako je naučio za vrijeme školovanja u Mostaru. Grad je pun šaljivih, vrckastih liskaluka i anegdota.
Legendarni mostarski umjetnik i boem Ico Voljevica odlučio se sarajevskoj likovnoj i inoj publici predstaviti izložbom svojih slika. Motivi su bili vezani uz četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima u Mostaru. Izložene slike svjedočile su neobičnu svjetlost, behar, cvijeće, Stari grad. Na dan zakazane izložbe zapao veliki snijeg.
Nevrijeme!
Razgovora Ico s kolegom i prijateljem Krešimirom Ledićem.
Sibir je ovo! Nitko doći neće. I ne može po ovakvom vremenu.
Nakon konzultacija odlučili su izložbu otvoriti. Tko dođe, dobro došao!
Gledajući raskoš izloženih slika, jedan čovjek priđe Ici - priča Kreša Ledić - i pita ga: Dobro, maestro, kada je vama Mostar najljepši, u proljeće, u jesen?
Ico znatiželjnika mjerka i onako šeretski odgovori:
Kada me već pitate, reći ću Vam: Meni je Mostar najljepši kad sam u Sarajevu.
Odnos žitelja grada prema nogometnom klubu Velež, po svoj snazi i zanosu, ni u čemu ne zaostaje za onim koji vlada oko splitskih Bilih. Možda on seže i šire i dalje. Generacije su živjele sa svojim legendama - Vladom Zelenikom, Muhamedom Mujićem i Sulom Repcem. O ikoni zvanoj BMV - Bajević-Marić-Vladić, nije potrebno ni govoriti ni pisati.
Ovogodišnji travanj pun je mirisa lipa i duhovne raskoši. U isto vrijeme održavaju se četiri velike, značajne društvene, kulturne i gospodarske manifestacije: Večernjakov pečat, Mostarsko proljeće - XVIII. dani Matice hrvatske, kazališni festival Liska i Gospodarski sajam. Sve one zajedno vraćaju snagu i stari šarm gradu umornom od podjela, preraspodjela i inih neugodnosti. Davno, prije 21 godinu, samo što je utihnula rika topova, u dvorani na Bijelom brijegu održan je 1. međunarodni festival lakih nota.
Nekoliko godina kasnije, uz plemenitu potporu slavnog dirigenta, maestra Vjekoslava Šuteja, održana je prva univerzalna smotra najvećih umjetničkih ostvarenja: književnih, poetskih, dramskih, likovnih i glazbenih. Rodilo se Mostarsko proljeće. Rodili se Dani Matice hrvatske.
Zanimljivo je napomenuti da do ovog festivala Mostar nije (nikada) imao cjelovitu izvedbu jednog opernog djela. S maestrom Vjekoslavom, zahvaljujući njegovu planetarnom ugledu i utjecaju, žitelji grada, regije, zemlje i primorskih gradova susjedne Hrvatske mogli su vidjeti petnaestak najpopularnijih opernih, operetnih i baletnih ostvarenja: Toscu, La Boheme, Veselu udovicu, Nikolu Šubića Zrinskog, Malu Floramy, Splitski akvarel, Mare nostrum, itd.
U sjećanju žitelja grada često se prepričavaju događaji s izvedbe opere Carmina Burana. Istina, maestro Šutej najradije je dirigirao izvedbu ove opere. U proteklih 17 godina, Matica hrvatska je preko svog festivala, inače punopravnog člana Saveza europskih festivala, žiteljima grada, regije i zemlje, podarila oko 600 velikih književnih, poetskih, dramskih, glazbenih i likovnih događaja. Događaja koji su grad svrstali na kartu europskih kulturnih metropola. Kad god prođem Ulicom kralja Zvonimira, zastanem kod Parka nobelovaca i krajičkom oka pogledam kako u veliko stablo izrasta jedna zimzelena, bijela magnolija. Izrasta magnolija koju su, u znak sjećanja na maestra Vjekoslava Šuteja, velikog glazbenika i prijatelja grada, zasadili Miljenko Puljić, Ivan Tasovac i Damjan Damjanović, ravnatelji Zagrebačke, Beogradske i Slovenske filharmonije.
Večernjakov pečat veliki je, planetarni, društveni događaj bez kojega je teško zamisliti početak nove godine. Na jednom mjestu okupi se svjetska društvena elita odati počast ljudima koji su svojim životnim postignućima zavrijedili javno priznanje. Za grad koji je umoran i izmučen od rata i poraća, Večernjakov pečat, po svojim učincima, može se usporediti s učincima otvorenja sarajevskih Zimskih olimpijskih igara.
I Međunarodni gospodarski sajam ima istu ulogu i isto značenje. Obišao sam štandove ovogodišnjeg sajma i uvjerio se da ne postoji kutak Zemljine kugle koji za sajam nije čuo i koji se svojim proizvodima nije predstavio. Za grad Mostar i hercegovačko gospodarstvo to je veliki, zaista veliki događaj.
Mostar je grad veselih, duhovitih i vrckastih ljudi. Njegovanju starog štiha, svake godine pomaže Međunarodna kulturna manifestacija “Mostarska liska”. Teško je zaslužiti i ponijeti laskavu titulu liske.
Bez ozbiljnije potpore općine, županije i Federacije, teško je, možda i nemoguće, na duže razdoblje osigurati kontinuitet ovih - za grad Mostar iznimno važnih manifestacija. Kada je aktualna ministrica kulture, gospođa Zora Dujmović, raspoloživa novčana sredstva podijelila na nešto pravedniji način, privilegirani sarajevski krugovi, udruženi u rušilački pokret, zagalamili su iz svih raspoloživih sredstava.
Bez razloga!
Bez pokrića.
Ne može svake godine njima sve ili - skoro sve!
