21.08.2014. u 09:44

Stari načini edukacije u medicini možda bi se i danas trebali primjenjivati

Od pamtivijeka su pacijenti navikli da idu na pregled kod liječnika i liječenje. Ako bi ozdravili, zasluge su pripadale liječnicima. Isto je i u slučaju pogreški, odnosno komplikacija. Najčešće se zaboravi uloga koju ima medicinska sestra, ili tehničar, a njihov trud se ne vidi, kao da nije bitan. Međutim, taj trud omogućava adekvatno ozdravljenje mnogih bolesnika. Ova kolumna je posvećena medicinskim sestrama. Ali nisu ni one svetice. Kao što sam rekao da i među liječnicima ima onih koje možemo usporediti s kukoljem u žitu, onda isto vrijedi i za medicinske sestre. Općenito rečeno, svako je ljudsko biće kao kovanica. Ima dvije strane - dobru i lošu. Nikad ne znaš na koju stranu kovanica može pasti. Ključno pitanje za vas je što predstavlja medicinska sestra? Što je ona za vas? Što mislite o liječnicima i liječničkim timovima, medicini općenito? Možda ćete lakše naći odgovor ako ste vjernik i ako se redovito ispovijedate pred svećenikom. Odnos pacijenta, liječnika i medicinske sestre je sličan. Kada je čovjek zdrav onda samo vidi što mu nedostaje u životu. Iz nužde ili zavisti radi kao crv ne bi li skupio dovoljno novca za sve ono što mu nedostaje, ili za ono što smatra da bez toga ne može živjeti. Istina je sasvim drukčija. Ona kaže kako je svima nama dovoljno sasvim malo za normalan život. Ne živi se vječno, a vrijeme koje provodimo na ovoj zemlji je jako kratko. Ako ne vjerujete da je tako, onda razmislite o ovome. Od danas niste zdravi.

Tek ste saznali od svoga liječnika da ste bolesni. Ali to nije obična nahlada, nego ste saznali da ste teško bolesni i da za to nema lijeka. Što biste učinili? Prvo što mislim da ćete pomisliti jeste da vam treba samo zdravlje! Vidite da nam je potrebno jako malo. Halid Bešlić pjeva da mu ne trebaju ni zlato ni dijamanti. Sto posto je u pravu. Samo ne znam je li iskren jer je vjerojatno inkasirao mnogo jugoslavenskih dinara dok je to pjevao. Kada smo se složili da je, ipak, najvažnije od svega zdravlje, sada idemo u srž ove teme. A to je pitanje što čini posao jedne medicinske sestre da je on toliko važan u medicini. Nije mi namjera bila što glorificirati ili negativno se izraziti o našim medicinskim sestrama. Ovo je samo kako bi se vidjelo što radi odana medicinska sestra u svome zvanju na raznim radnim mjestima, ali i što radi društvo i kako se odnosi prema ovim djelatnicama i njihovoj žrtvi. Da bi postao liječnik ili medicinska sestra prvo moraš položiti prijemni ispit, svatko za svoju struku, pa onda nakon godina predavanja i polaganja ispita na kraju dobijete zasluženu diplomu. Nakon toga slijedi praktični dio. Nekada davno nije bilo prijemnog ispiti za one koji su željeli studirati medicinu. Ti studenti prve godine medicine su imali zaduženje da njeguju bolesnike, osobito one koji su neprokretni i one koji su operirani, a kojima je potrebna njega. Oni su ih prali nakon nužde, čiste im zube, usnu šupljinu, režu im nokte, mijenjaju plahte.

Ako bi pacijent umro, nosili bi ih u mrtvačnicu. Sve bi to radili svaki dan na prvoj godini studija. Nakon godinu dana takve medicine većina bi odustala od studija jer su imali drugačiju viziju svoga posla. Ostajali bi samo oni koji stvarno vole ovaj posao. A njih je bilo malo. Tek nakon što bi to prošli, pristupili bi predavanjima, osnovama anatomije... Meni se još uvijek čini da je to izvrstan način edukacije onih koji se žele baviti ovim poslom. Sada ću vam opisati jedan događaj u Jajcu, upravo u vezi ove prirodne selekcije o kojoj sam govorio. Ovo se dogodilo na kirurškom odjelu za vrijeme Jugoslavije kada sam radio u Jajcu kao kirurg. Jednoga dana na poslu sam uočio 5 ili 6 učenika medicinske škole na praksi. Vidio sam ih i nekoliko dana ranije. Ono što sam uočio jeste da su uvijek bili u skupini u hodniku, a ne kod bolesnika gdje bi trebali biti. Nitko nije bio određen da ih upozna s radom na kirurškom odjelu. Izgledali su izgubljeno, bez ikakvog cilja. Odlučio sam nešto poduzeti glede toga. Pozvao sam ih da idu sa mnom i sestrom da previjemo jednu mladu bolesnicu paraplegičarku. Bila je nepokretna. Svi su pošli. Kada sam otkrio bolesnicu i kada su vidjeli užasni prizor nekolicini je bila muka pa su okretali glavu. Na kraju previjanja ostala su samo dvojica momaka, ostali su svi pobjegli. Tada sam konstatirao da samo ta dvojica mogu raditi kod nas, ako se mene pita.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?