Nisam povjesničar. Volio bih da jesam jer tada bih imao mnogo više znanja i mogućnosti da izražavam ono što osjećam. Rodom sam iz Gane. Ima ih malo koji to znaju. Ostao sam u Jugoslaviji pa onda u BiH jer volim i ovu zemlju. Volim i Ganu, ona mi je dala život. Ova mi je zemlja dala puno. Znanje i mogućnost da steknem svoj dostojanstvo, zato me boli kad se osvrnem oko sebe na stanje kakvo je sada. Dođe mi da plačem.
Da me je netko pitao ranije što mislim i opisao ovo stanje kako je sada da će ovako biti, ja bih odmah odgovorio da mu je hitno potreban psihijatar. Nažalost, možda za razliku od toga, meni sada treba psihijatar. Izrazio sam želju da bih bio povjesničar, jer kao patolog u medicini, povjesničar je onaj koji analizira zbivanja u prošlosti i na osnovi analize svega donosi odluku za određeno razdoblje i događaj. On čak katkada može sugerirati o mogućnosti lijeka za određeno poremećeno stanje u prošlosti.
Ovaj uvod sam pisao kao ispriku u slučaju da pišem neke “činjenice” koje nisu baš točne činjenice kao npr. da BiH kako je sada nikada ranije nije bila zasebno slobodna država, pod jednom zastavom. Ima u svijetu mnogi područja raznih zemalja koji teže da steknu ono što imamo sada, državu, ali na žalost to je samo san. Ima mnogi drugih područja koja su davno stekla i uživaju u onom što mi priželjkujemo, tj. DEMOKRATSKU PRAVNU DRŽAVU, ali u povijesnom vremenu su bili kao i mi sada. Mi u BiH sada smo na raskrsnici koju bih nazvao BITI ILI NE BITI. Mi više ne moramo lutati u mraku da nađemo pravi put iz te raskrsnice, jer sve ono što moramo učiniti je samo osvrnuti se na povijest naših susjeda i ostalih europskih zemalja i šire. Trebali smo ranije ozbiljno misliti ili čak poslati emisara u Čehoslovačku da se upozna s pojedinostima i načinom kako razvesti “brak” dva naroda bez krvoprolića. Sada u BiH još nismo domaće zadaće naučili dobro. Činimo iste greške. Međunacionalna netrpeljivost je zauzela zamah u duši ljudi pa treba malo iskre iz bilo kojeg kuta da razbukta požar mržnje i nereda. Opravdani narodni bunt zbog dugogodišnje stagnacije u državi BiH koji je mladež ove države izvela, iskorišten je za daljnje ciljeve. Mislim na palež povijesnih dokumenata i osobne dokumentacije itd. I zgrade u gradovima Sarajevo, Mostar itd.
Nije lako da bilo tko uzme svoju torbu i ode u tuđu zemlju trbuhom za kruhom. To je izuzetno teško osobito ako nemaš potrebne kvalifikacije, a raditi na crno u tuđini, isto je kao dobrovoljno se predati kao rob. Kao liječnik sam svjedok rezultata rada naših zemljaka u tuđim zemljama. Neki su dobili mirovinu kada su se razboljeli i došli su kući samo umrijeti.
Poznajem jednog koji je čitav svoj radni vijek potrošio za dobrobit jedne zapadnoeuropske zemlje i sada je kod kuće.
Bolestan je i nema korist od onoga za što je crnčio u tuđini. Živ je, ima novca, ali jedva je pokretan. Ako će naši dragi zemljaci ovako završiti svoj život, onda ne vrijedi otići u inozemstvo na rad. Nova radna mjesta je ono što bi sprječavalo ljude da odu van. Ima narodna izreka koja glasi NIJE NIČIJA DO ZORE. Pa ću sada skrenuti i pričati vam događaj iz svog života u Jajcu kada sam bio učenik, tj specijalizant opće kirurgije. Jednog lijepog dana sam zakasnio na posao.
Da bi ublažio ovaj moj težak prijestup, zbog kašnjenja na posao što brže sam skinuo svoje civilno odijelo i ostavo ga uredno u ćošak u prostoriju u operacijskom bloku i otišao sam se pripremiti za zakazane operacije.
Kad je moj tadašnji šef došao u operacijski blok, uzeo je moje odijelo i bacio ga kroz prozor van s prvog kata.
Moje odijelo je palo na ulazu u kuhinju na zemlju jer se operacijski blok nalazio odmah iznad kuhinje. Jedna sestra instrumentarka je to vidjela pa je istrčala van i pokupila moje odijelo koje je bilo prljavo. Pokupila je i iščetkala moje odijelo od prljavštine i vratila mi nazad moje jadno odijelo.
Tu moram istaći da kao specijalizant sam samo jednom ušao u sobu svog šefa. Kada sam se vratio u Jajce kao opći kirurg, nije više bilo moj tadašnji šef kirurgije. Bio je novi šef. Nažalost, nakon sedam dana povratka sa specijalizacije opće kirurgije ostao sam u Jajcu kao jedini i najbolji kirurg izvjesno vrijeme u gradu Jajcu i šire. Kažem najbolji jer nije bilo drugog kirurga. Ovu malu i kratku moju priču sam ispričao kao potvrdu one narodne izreke da nije ničija do zore. Ja bih još dodao da nitko nije nezamjenjiv. To vrijedi za svakoga u ovoj zemlji počevši od mene. Tako je u svijetu. Nastavljamo idući tjedan.
