Živimo u vremenu užurbane civilizacije. Nove tehnologije nameću novi način sporazumijevanja. Društvene mreže, nekada telefoni i telegrafi, danas elektroničnom poštom i mobilnim aplikacijama, nameću veliki broj informacija koje je teško pamtiti i sjećati ih se. Ipak, postoje ljudi i događaji kojima se treba vraćati i sačuvati ih za generacije koje će iza nas doći.
Zapravo, postoje i ljudi i događaji prema kojima, s vremena na vrijeme, treba pokazati divljenje, a aktere pohraniti u kolektivnom narodnom sjećanju. Oni se ne smiju prepustiti zaboravu.
Tko se u ovom trenutku sjeća 31. kolovoza 1991. godine, Antona Kikaša, Boeinga 737 Uganda Airlinesa, njegova prizemljenja, uhićenja, kaznenog postupka i razmjene zarobljenika u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso?
Tko se sjeća rujna 1992. godine i veličanstvene splitske manifestacije “Mostovi Mostara”?
Malo, malo tko!
Kada je tako, svatko razuman mora se upitati - na kojem se stupnju nalaze kolektivno narodno sjećanje i zahvalnost.
Pisati o 31. kolovozu 1991. godine i Antonu Kikašu nije jednostavno. Svako poglavlje Antonova života zahtijeva posebnu knjigu, a njegov curiculum vitae zove monografiju debelih korica i čvrstog poveza. I onda, kada bismo pošli od Bijakovića, Međugorja, i obiteljskih korijena do odrastanja u bosanskom gradiću Kaknju, od školovanja u Sarajevu i Zagrebu do emigriranja u Kanadu, teško bi bilo pohvatati konce uzbudljive životne priče.
U prvim poratnim godinama, otac Franjo, državni službenik u Kaknju, osuđen je na tri godine odsutnosti i prinudnog rada. Majka Stojka, s malim Antonom, sinom Nevenom i tri kćeri, našla se na društvenoj vjetrometini. Turbulencije tog vremena trebalo je izdržati. I preživjeti!
Anton je uredno završio srednjoškolsko obrazovanje u Sarajevu, studij geodezije u Zagrebu. Nošen unutarnjim nemirom, bez sredstava i poznavanja engleskog jezika, 1966. godine otišao je i nastanio se u Kanadi.
Pet godina kasnije položio je sve što je položiti trebalo. Naučio je engleski jezik i otvorio poduzeće koje se bavi geodezijom, projektiranjem i građenjem. Za desetljeće privatnog poduzetništva izrastao je u vodećeg kanadskog projektanta i graditelja. Projektirao je i gradio cijela naselja u Torontu, po drugim kanadskim i američkim gradovima.
U muslimanskom svetištu Meki projektirao je i izgradio cestu koja vodi do svete džamije Al-Haram-Sharih.
Za izniman doprinos razvoju Kanade zastupnik britanske kraljice uručio mu je najviše odličje. Vijeće etičkog tiska proglasilo ga je čovjekom godine. Bilo je to u proljeće 1992. godine. Očito je da Kanada zna prepoznati zaslužne ljude i odati im najveće kraljevsko odličje i proglasiti ih osobom godine.
Za vrijeme boravka u Torontu Anton je pratio društvena zbivanja u domovini i silno ih potpomagao. Kada je zagrebački Dinamo 1982. godine (konačno) postao prvak bivše države, o svome trošku organizirao je njegovu kanadsku turneju. O toj turneji dugo se i opširno pisalo. Za gradnju crkve u Norvalu skupio je i sam dao velika novčana sredstva. Milijune dolara prikupio je i izborio se za utemeljenje Katedre hrvatskog jezika na sveučilištu u mjestu Waterloo/Toronto. Kada je u Domovinskom ratu Hrvatska napadnuta, skupio je milijune dolara za potporu njezinoj obrani.
U isto vrijeme, ili točnije potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, Anton se oglasio kao lirski pjesnik. Njegove pjesme izvođene su na festivalima u Kanadi i Americi, posebno na festivalima u Hrvatskoj. Pjevali su ih veliki interpreti: Krunoslav Cigoj, Tomislav Ivčić, Vera Svoboda, Mladen Grdović...
Nijedna kulturna manifestacija u Kanadi nije se mogla zamisliti bez njegove potpore. Izdavanje knjiga i časopisa, snimanje filmova o međugorskoj Gospi, Anti Topiću Mimari, i mnogih drugih, nose njegov supotpis.
“Moja domovina je napadnuta. Zabrana je uvoza oružja. Stanje je teško i preteško. Moram nešto učiniti”, govorio je i povjeravao se prijateljima.
Put ga je odveo u Ugandu do engleskih trgovaca oružjem. Iznajmio je zrakoplov Uganda Airlinesa, natrpao ga oružjem i poletio koridorom prema Trstu i planiranom prinudnom slijetanju u Ljubljani. Pogreškom pilota stvari su krenule drugim tijekom. Zrakoplov je iznad Banje Luke upao u koridor koji su nadzirale službe JNA i prinudile ga spustiti se na zagrebačku zračnu luku Pleso. Zrakoplov je prebačen u Batajnicu, a Anton pritvoren u Vojnom sudu u Beogradu. Drama!
Vijest o zrakoplovu s oružjem i Antonovom uhićenju odjeknula je senzacionalno. Ujutro rano telefonom se javio Antonov brat Neven, a nekoliko dana kasnije, iz Sarajeva su na razgovor došle Antonove sestre.
Vezale su nas godine odrastanja, daljnjeg srodstva i prijateljstva. Istražnom sucu Vojnog suda u Beogradu uputio sam podnesak i prijavio se za Antonova branitelja. Molio sam da se podnesak dostavi pritvoreniku na izjašnjenje i odobrenje. Istražni sudac to nikada nije učinio. O Antonovoj obrani brinuo se kolega Milan Vuković, odvjetnik iz Zagreba, te najviše dvojica kanadskih odvjetnika.
“Mostovi Mostara”
Priča o Antonovom životnom putu, o onom što je doživio u Ugandi, u beogradskom istražnom zatvoru i kako je razmijenjen za Milana Aksentijevića, uhićenog generala JNA, duga je. Uskoro, za mjesec dana, sve će se vidjeti u igranom filmu “Nije me bilo mrijeti strah“. Premijera filma očekuje se na godišnjicu uhićenja - 31. kolovoza u Zagrebu. A nakon toga, na sve strane - u Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Mostaru.
Rat iz Hrvatske “brzom poštom” osvanuo je u našoj zemlji. U rujnu 1992. godine organizirana je velika manifestacija zajedništva. Nazvana je “Mostovi Mostara”. To je događaj koji se duboko urezao u moje pamćenje.
Nogometni klub Zrinjski obnovio je svoj rad. Zamolio sam Antona da se prihvati uloge počasnog predsjednika. On je to s radošću prihvatio. Nedugo zatim, organizirao je prvu međunarodnu turneju Nogometnog kluba Zrinjski. Baš onakvu kakvu je 1982. godine upriličio zagrebačkom Dinamu.
Velike pripreme prethodile su “Mostovima Mostara”. Razgovarao sam s Antom i zamolio ga da otkaže zakazani skup u Chicagu i dođe u Split. Nekoliko dana kasnije potvrdio je dolazak. S kćeri Anamarijom sačekao sam ga u splitskoj zračnoj luci. Boravili smo u apartmanu splitskog hotela Belvi. Do dugo u noć pričao nam je svoje događaje. Jedva čekam vidjeti film.
Na nogometnom stadionu Poljud bilo je 50 tisuća ljudi s 50 tisuća upaljenih svijeća. Dok je Mišo Kovač pjevao refren pjesme “Svaka topla suza moje srce dira, što je više lome, ja je volim jače”, stadionom je odjeknuo delirij.
Do nas je sjedila ministrica Vesna Girardi-Jurkić i stalno ponavljala: “Je li ovo moguće?”.
Kada je voditeljica programa povišenim glasom rekla:
“Večeras među nama je i Anton Kikaš, počasni predsjednik NK Zrinjski!” - oduševljenje splitskog Poljuda izmaknulo je kontroli. Nikada u životu nisam i vjerojatno nikada više neću doživjeti takav zanos i oduševljenje.
Anton živi obiteljski život i podiže dvojicu sinova. Svoje poslove svodi na u prihvatljive okvire. Zaronio je u poeziju. Gostuje na prestižnim poetskim susretima i čita svoju poeziju. Ima se i čime predstaviti. Odličnik engleske kraljice, “Kanadska osoba godine”, junak, mecena i domoljub, u svojoj domovini nije primio nijedno društveno priznanje. Tko smo to mi?
Splitski rujan 1992. godine ostao mi je u sjećanju zbog još jednog događaja. U okviru “Knjige Mediterana” i manifestacije “Mostovi Mostara”, u amfiteatru Hrvatskog narodnog kazališta, Boris Dvornik, Josip Genda i Neva Bulić, prvaci dramskog programa (nažalost, s nama više nisu), sudjelovali su u predstavljanju knjige “Istina oslobađa”, biskupa Pavla Žanića, moje knjige “Poštovani suci, zašto” i izabrane poezije Krešimira Šege. Tri u jedan - kako se u splitskom žargonu može čuti. Bila je to ugodna splitska književna noć.
