navigacija Kolumne

Ni na nebu ni na zemlji

Ni na nebu ni na zemlji

Foto:

Davno, u ranom djetinjstvu, gledao sam svoju plemenitu baku Ivu, pobožnu ženu zrelih godina i bistre pameti, kako u trenucima nevolje i opasnosti trči pred kuću i s malom kutijom, u kojoj su bile moći, maše na sve četiri strane i moli da ju je svatko mogao čuti:

“Kuge, rata i zla gospodara, sačuvaj nas, Gospodine.”

A onda, kada se oblaci raziđu i munje prestanu nebom parati, ona bi se, ponizno i pobožno, vratila u kuću, sjela na prvu stolicu, sretna i ozarena uzviknula:

“Hvala ti, sveti Ante!”

Moja pobožna baka vjerovala je kako je svojim moćima i molitvama otjerala nesreću koja se nadvila nad njom i njezinom obitelji.

U zapadnoj Hercegovini, u isključivo katoličkom kraju, svetom Anti se vjeruje, njemu se moli i hodočasti. Svetac cijelog svijeta rođen je u Portugalu 1195. godine, a umro u talijanskoj Padovi u proljeće 1231. godine.

U istočnoj Hercegovini, s pretežno pravoslavnim življem, na isti način moli se i vjeruje u čudotvorca Vasilija Ostroškog. Ovaj svetac rođen je u Mrkonjićima, u Popovu Polju, 1610. godine. Umro je u Ostrogu, u samostanu koji je podigao na vrhu planinskog vijenca između Nikšića i Podgorice, u jednoj stijeni, na tisuću metara nadmorske visine.

Na blagdan sv. Ante (13. lipnja), u svakom kutku zapadne Hercegovine, središnje Bosne i Posavine kolone ljudi dolaze u svetišta i mole se. Ako vas put navede prema Nikšiću, u svako doba dana i noći možete vidjeti kako se ljudi, svatko iz svojih potreba, uspinje do planinskog vrha i tamo moli. Nekada i po nekoliko dana.

Povijesne knjige svjedoče kako među religijskim vjerovanjima i običajima nije bilo razlika na kojima se danas, u prosvijećeno i suvremeno doba, priča i na njima ukopava u svoj svijet. Sveti Vasilije Ostroški, veliki svetac pravoslavnog svijeta, umro je kao katolik, a blažena Ozana Kotorska (Relezi 1493. - Kotor 1565.) s pravoslavne je prešla na katoličku vjeru. Povijest bilježi i prijelaze s katoličkog na pravoslavno vjerovanje. Jedno i drugo za 99,99 posto nudi ljudima isti program života, ista moralna načela, istu istinu o životu i smrti.

Da tako nije, ne bi u Sutomoru, u Boki kotorskoj, u crkvi svete Petke, bili katolički i pravoslavni oltar zajedno. Jedan drugog dodiruju. U knjizi “Kurosavin nemir svijeta” o ovom piše renesansni kotorski svećenik don Branko Sbutega. Svatko tko nije imao sreću upoznati ovog svećenika, ostao je uskraćen za cijeli svemir.

Na kraju smo još jedne godine - godine koja je izdala našeg čovjeka i njegove nade. Razmišljam i pitam se: bi li bilo koristi kada bi s moćima sv. Ante ili sv. Vasilija izišao na vrh planine Velež, mahao na sve četiri strane svijeta i ponizno molio za pomoć. Medicinska znanost uznapredovala je do neslućenih visina. Kugu je nadvladala i mnoge bolesti pobijedila. Mi koji živimo s prostrijeljenim nadama, i na ratove smo navikli. Zato bi moja molitva bila kraća od one koju je molila moja baka. Moj vapaj bio bi: Od loših gospodara sačuvaj nas, Gospodine!

Zašto?

U utorak, 6. prosinca, u Ljubuškom prikazan je slovenski film “Huda jama, strogo čuvana tajna”. Filmovi se snimaju i prave da bi ljudi uživali u filmskoj umjetnosti i pričama koje su ukrašene glumačkim izvedbama, kulisama i biranom glazbom.

Ako vas netko pozove da pogledate ovaj film, odbijte ga i recite:

“Ni za živu glavu!”

Ako ostanete u svom domu, sačuvat ćete mir.

Nećete vidjeti kako je, po okončanju II. svjetskog rata, pobjednička vojska u transu nekontrolirane i bezumne osvete, tisuće ljudi, žena, djece, civila, ranjenika i razoružanih vojnika zakopala u Hudoj jami i ostavila ih da, pod zemljom i betonskom pločom, čekaju kraj života. Može li biti veće patnje i težeg zločina?

Prije dvadesetak godina naša državna zajednica, s četiri milijuna putnika, zaplovila je međunarodnim vodama uzburkana mora. I nasukala se. A ona, od siline udara i pukotina koje se ne daju zatvoriti, nevina i nedužna, tumara, grca i guši se pod upravom zanimljivih vladara. Što je nakon uzbudljivih desetljeća ostalo iza naših visokih upravitelja?

Od naših očekivanja nije ostalo ništa. Ništa osim nagomilane patnje, beznađa i novog vala nesnošljivosti. Nesnošljivosti s oznakama regionalnih, nacionalnih, religijskih, kulturoloških i inih podjela. Ljudi u očaju i beznađu ne vide smjer životnih putova. Ne vide mirnu uvalu i sigurnu luku. Odlaze!

Odlaze cijele obitelji. Odlaze i mladi, obrazovani ljudi. Odlaze, glavom bez obzira!

Ostalo je i puno loših postupaka. Iza omalenog i golobradog koruškog Austrijanca ostala je tenkovima uništena privatna banka, tisuću poduzeća bez svojih sredstava i deseci tisuća štediša bez onoga što su čuvali za godine starosti, bolesti ili neke druge obiteljske potrebe. Direktor uništene banke jedva nevinu glavu izvuče.

Ostalo je priznanje da je Daytonski sporazum našoj zemlji navukao “luđačku košulju”. Iza sebe, ostavio je kaos, a on u Župi Dubrovačkoj uživa u miru oleandra, agava, maslina, palmi i najljepšeg mora na svijetu.

Iza onog drugog vladara, legendarnoga crtača londonske salvete, čovjeka uspravnog hoda, krivih i zamagljenih pogleda, ostao je Statut grada Mostara. Ostao je dokument jednako kancerogen i poguban kao i nešto starija “luđačka košulja”.

Našim prostorima morao je upravljati s dužnim poštovanjem. Morao je znati da su duboke političke i kulturološke zasade ovih prostora. Morao je znati da je Dubrovačka Republika prva na svijetu imala razvijenu diplomaciju na razini današnje i da je prva priznala Sjedinjene Američke Države.

Onako kako je Island 1991. godine prvi priznao Republiku Hrvatsku, Francuska Bosnu i Hercegovinu, tako je Dubrovačka Republika 1768. godine (prije 248 godina)prva priznala Ameriku kao državnu zajednicu.

Morao je znati kako su naši dubrovački sunarodnjaci prije 735 godina (1272.) donijeli Statut koji u svom uvodu kaže:

“Pravičan Statut učvršćuje zemlju i gradove, rađa slogu, njeguje mir, upravlja ljudima da žive mirno i miroljubivo.”

Nametnuti mostarski Statut, jasno je i djetetu koje je tek prohodalo, razgrađuje zemlju, urušava grad, ne njeguje mir, ne rađa slogu i spokoj. Statut je inkubator dosadašnjih i Bog zna kakvih još nesporazuma. A on, ohol i nadmen, poručuje kako bi se želio vratiti natrag i kao savjetnik pomoći našim narodima na putu obećanoga napretka.

U jednoj svojoj priči Ivo Andrić piše:

“Malo upućeniji čovjek pita svog susjeda - što misliš koji je najbolji paša koji je došao u Bosnu, a ovaj mu, bez razmišljanja, odgovori: najbolji je onaj koji je iz Stambola došao do Sandžaka, vratio se, i u Bosnu nikada zakoračio nije.”

A ovaj, treći, aktualni, neodlučni vladar, na tragu “velikih djela” svojih prethodnika, poništio je izbornu volju jednog naroda i zemlju gurnuo u beznađe.

Nitko od ovih vladara neće učiniti ono što je, u siječnju 2014. godine, uradio Francesco Schettino, kapetan talijanske ploveće ljepotice Costa Concordia. Kada je izišao na palubu i vidio kako je brod na hrid nasukao, skrušeno je uzviknuo:

“Majko Božja, šta uradi!”

Nakon dvadeset praznih godina, naši visoki predstavnici trebali bi se okupiti na jednom mjestu. U Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru, svejedno je, i u koru skrušeno reći:

Majko Božja, zašto jednoj zemlji navukosmo luđačku košulju?

Zašto jednom gradu nametnusmo nepravedan Statut?

Zašto jednom narodu poništismo izbornu volju i ostavismo ga ni na nebu ni na zemlji?•

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Ključne riječi