Slavimo uskrsnuće Gospodinovo. Uskrs svoj smisao ne nalazi zaustavljanjem pogleda na prazan grob, on je „blagdan otvorenih vrata Neba“. Tamo je smisao. Gospodin je prošao kroz sve zapreke naše grješnosti, kroz neizmjernu patnju i smrt, ušao u uskrsnuće i tako nam zauvijek otvorio vrata naše budućnosti s Bogom. Tamo gdje su naše opačine otvorile jaz između nas i Boga našega, ruka Gospodnja nije bila prekratka da nas spasi, kaže Izaija (usp. Iz 59,1). Ali to se ne da tek tako objasniti. Traži se sveti doticaj koji vjeru rađa. A on se događa i osjeća samo u blizini Gospodinovoj.

Njegova ruka skida prljave koprene grijeha i svijeta s očiju naših. To je tajna različitosti naših pogleda na svijet, na život, na sve. Evo nam primjera. Ivanovo uskrsno evanđelje opisuje nam put triju osoba na Isusov grob: Marije Magdalene, apostola Petra i apostola Ivana. Marija odlazi „rano ujutro“. Ne trči, zato je poranila, ide „još za mraka“, prije svih drugih. Nalazi kamen dignut s groba i pomišlja da je riječ o krađi. Tu ona staje. Ne doživljava uskrsnuće. Na grob nije trčala, ali trči s groba javiti apostolima da nema Gospodina. Petar i Ivan trče na grob, čak se natječu. Ivan je brži, dolazi prije Petra, saginje se i vidi povoje u kojima je Isus bio povijen. Ne ulazi u grob, pušta Petru da uđe prvi. Petar ulazi i samo opaža povoje i ubrus, odvojeno smještene. Ni on ne dolazi do vjere u uskrsnuće. Tek sada ulazi Ivan u grob: „i vidje i povjerova“.

Tri gledanja, tri različita opažanja. Svih troje su gledali, ali različito. Zanimljivo je da grčki izvornik Ivanova evanđelja za njih troje upotrebljava tri različita grčka izraza (glagola) za „vidjeti“: ‘blepo’ = pogledam, ugledam’ ‘theoreo’ = promatram ... i ‘horao’ = vidim, ugledam, opazim. Prvim izražava Marijino, a drugim Petrovo viđenje. Za Ivana, kad se tek nadvirio, uzima isti izraz kao za Mariju, ali kad je Ivan ušao u grob uzima za njega treći glagol s pridodanim glagolom „povjerovati“: „i vidje i povjerova“ ‘kai eiden kai episteusen’.

Što znači gledati pa vidjeti više nego što drugi vide dobro je iskusila sv. Hildegarda Bingenška, ostavljajući nam poznate riječi: „...Kad ne bi imao očiju, mogao bi se opravdati. Ali sada imaš oči. Zašto ne gledaš oko sebe?“ Možda bi i nastavila u tom stilu: Gledaj, gledaj duboko, gledaj dublje, gledaj najdublje – ljubavlju – pa ćeš vidjeti i povjerovati. „Čovjek je pozvan da živi u svojoj najdubljoj unutarnjosti i da se uzme u svoje ruke tako kako je to moguće samo odatle“ , kaže sv. Edith Stein i nastavlja: „Samo je odatle moguće pravo bavljenje svijetom, samo odatle čovjek može naći mjesto u svijetu koje mu je namijenjeno.“

Svi se mi, na ovaj ili onaj način „bavimo svijetom“. Snaga ili slabost našega gledanja i naše spoznaje ovisi o izvoru iz kojega gledamo. Ivan je gledao kao učenik kojega je Gospodin osobito volio. On je bio blizu Gospodinu. Gledao je iznutra. Gledao je pročišćena pogleda, više iz izvora Gospodinove neizmjerne ljubavi i njegovoga neprevarljivoga obećanja da će uskrsnuti, nego snagom svojih varljivih očiju. I vidio je i spoznao ispravno, spoznao je istinu.

Neka nam Gospodin svima daruje uskrsne oči vjere, one ivanovske, Franjine, Klarine, koje se neće zaustavit na beznađu praznog groba, nego Njega prepoznavati na svim putovima u svoje životne Emause! Sretan Uskrs svima!

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora