Nakon tri tjedna dogovaranja (i izigravanja), u američkoj vojnoj bazi Wright Patterson, u državi Ohio, 21. studenog 1995. godine, Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, uz sudjelovanje glavnog pregovarača Richarda Holbrookea i generala Weslyja Clarka, potpisali su Opći sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Od vremena zaključenja, ratifikacije i svečanosti potpisa u pariškoj Elizejskoj palači protekla je 21 godina. Umorni od surovog rata i stradanja, ljudi su odahnuli. Očekivali su obnovu zemlje i život dostojan čovjeka. Vjerovali su da je nad našom zemljom počelo svitati. Nade su jedno, a stvarni život postade nešto drugo.
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini doprinio je prestanku ratnih sukoba. To je neporeciva istina. Međutim, on ima manu kancerogene naravi. Diobom teritorija, jedan trusni prostor učinio je još nestabilnijim. Oko sporazuma se (i dan-danas) povlače brojne nedoumice. Svatko razuman mora se zapitati - zašto je on, za koji se kaže da je Ustav nove državne tvorevine, donesen bez iskazane volje njezinih građana?
Zašto nije preveden s engleskog jezika, usvojen u parlamentarnoj proceduri i objavljen u Službenom glasniku?
Uza sve nedoumice, postavlja se i pitanje - na temelju čije volje su Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman potpisali Daytonski sporazum?
I konačno - do kada će naša zemlja funkcionirati na temeljima sporazuma koji nije rezultat volje njezinih građana i koji nije ratificiran u domaćoj parlamentarnoj proceduri?
Svaki čestit političar reći će kako Daytonski sporazum zahtijeva rekonstrukciju i dogovor na način koji će otkloniti postojeća nezadovoljstva. Ne može jedan sporazum, ma kakav bio, izbrisati stoljeća i jedan narod premještati tamo gdje nikada bio nije. Inače, takav sporazum postat će kamen spoticanja na putu prema zajednici europskih naroda. Dayton II. zove na redefiniranje ranije postignutih, u biti - nepravednih dogovora. Jer, sve ovo nije šahovska igra u kojoj natjecatelji, ovisno o trenutačnim pozicijama, mogu raditi malu ili veliku rokadu svojih figura.
U vrijeme daytonskih dogovaranja sudbina jednoga, drugog i trećeg naroda bila je u rukama nekoliko osoba o kojima se može razmišljati na različite načine. Kada vremena prođu, povijest će donijeti svoje sudove. Tragedija naše zemlje dogodila se na izlasku iz specifičnog načina života u kome je sve bilo normirano. Uz to, na političkoj sceni pojavili su se uskogrudni vođe i manipulatori narodnim masama.
Pišući ovu kolumnu sjetih se misli velikog Miroslava Krleže:
“Svi narodi njeguju svoj nacionalizam na isti način, po istom modelu, po istom pravilu obmanjujući sebe i svijet oko sebe o nekim svojim specifičnim, genijalnim svojstvima i vrijednostima.”
Opčinjeni umišljenom veličinom svoga naroda i nerealnom megalomanijom, na valovima osobnih zabluda izazvali su ratove na sve strane. S prvim, drugim, trećim i svakim susjedom. Na političkoj sceni pojavljivali su se ljudi kojima se učinio primamljiv zov javnosti, mogućnost vladanja drugima i uživanje u brojnim privilegijima koji uz to idu.
Politika je oduvijek pred čovjeka postavljala samo njoj svojstvene zahtjeve koje netko može, a netko ne može ispuniti. I ne samo to. Nikoga ne možemo prisiliti posvetiti se politici i političkom djelovanju. Njoj će se uvijek posvetiti oni koji to žele. Oni koje taj posao privlači. To je dobro i normalno. Nikoga se ne može natjerati raditi ono što ne želi, pogotovo ono što ne zna. Ipak!
Političare opasnih namjera korisno je prepoznati i kazati im - stop!
Naša zemlja nalazi se na pragu zajednice europskih naroda. Kada je 15. veljače ove godine predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović predao zahtjev za članstvo u Europskoj uniji, za našu zemlju nastupio je prijelomni trenutak. Nastupio je trenutak nove ere.
Bez obzira na to što se i za pesimistična razmišljanja može naći opravdanja. Zato se ubuduće politici moraju posvetiti ljudi koji shvaćaju društvene pojave i njihove suodnose. Tradicijska definicija kaže da je politika briga za javne stvari, skrb o njima i upravljanje njima. To, na kraju svih krajeva, znači - razumjeti čovjeka i njegove materijalne, duhovne, kulturne i svekolike potrebe.
Živimo u vremenu specijalista različitih specijalnosti.
Tako i politika postaje stvar specijalista, ljudi posebnih interesa i posebnih sposobnosti. Konačno, vjerujem kako je došlo vrijeme iznimnih intelektualaca, filozofa i književnika, znanstvenika i pjesnika koji se moraju prestati groziti političkog angažmana i djelovanja. Dug je put rekonstrukcije Balkanskog poluotoka do njegove građanske, političke i gospodarske rekonstrukcije. Zato će se svaka investicija u mir u Europi budućim generacijama višestruko vratiti.
Komunizam kao totalitarni sustav nije poražen vojnom silom. Porazili su ga život, ljudska savjest i duh otpora unificiranoj ideologiji. Živimo u vremenu svemoćnog interneta, civilizacijskog postignuća koje je, prvi put u povijesti ljudskog roda, preplelo cijeli svijet. Upravo stoga, političkom životu trebaju se posvetiti ljudi koji osjećaju odgovornost za svijet kao cjelinu.
Jer - danas, bilo koja politička odluka koja se tiče male zemlje ili maloga naroda (Sirija), može prouzročiti poremećaj širih razmjera. Velike i moćne nacije raširile su zone svojih utjecaja i one masovnim oružjem štite one s kojima su uspostavile posebne odnose. Štite njih, a povijest svjedoči, štite svoje interese i u najmanjoj kotlini, ako ona ima neko geostrateško značenje.
Prema brojnim mišljenjima, riječ Europa potječe od asirske riječi “erep” što u prijevodu znači sumrak i zalazak sunca.
Od druge asirske riječi “asu”, što znači svitanje, nastalo je ime Azija.
Živimo u vremenu u kojemu “erep” i “asu”, Europa i Azija, putuju sukobljeni u zonu sumraka i zalaska sunca. Naravno, ako se na političkoj sceni ne pojave ljudi koji su sposobni razriješiti nagomilane nesporazume i našu civilizaciju spasiti od globalne propasti. Jer - mračne sile plemenske mržnje i pohlepnog kapitala drijemaju na svakom koraku i čekaju trenutak svoga uskrsnuća.
Našu prošlost, kakva god da je, ne možemo zaboraviti, ali se u nju ne smijemo preseliti i otud, kao iz neke busije, čekati priliku za revanš za ono što nam se nekada dogodilo ili što nam je netko nekada učinio.
Inače, zapleli bismo se u neprestane konflikte sami sa sobom, s bližom i, konačno, cjelokupnom okolicom.
Tako bismo se jednog jutra mogli probudili u 1941. ili 1991. godini. Svejedno je!
Posljedice su iste. Možda još gore i još tragičnije!
Jer - između različitih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekada ih prijeći - piše nobelovac Ivo Andrić.
Zašto ta mržnja egzistira?
Zašto se s neba, iz tmurnog uragana, tako često spušta na našu zemlju, vrti se i uništava sve pred sobom? To Bog sami zna!
Dakle, danas, više nego ikada, svijet treba obrazovane i umne političare koji će odgovorno razmišljati o stvarima koje se tek naziru. Vrijeme 21. stoljeća treba vizionare. Pogubna je praksa pojedinih stranaka važne resore povjeravati neiskusnim ljudima, pa i onima kojima je parlamentarna klupa prvo radno zanimanje. Pogotovo je pogubna praksa da se u središta diplomatskog života, u svjetska središta moći i odlučivanja, upućuju ljudi koji nisu dorasli onom što trebaju raditi. U parlamentarnim klupama i diplomatskim foteljama trebaju biti ljudi koji su sposobni prekoračiti granicu svojih interesa, interesa svoje stranke ili naroda iz kojega dolaze. Stari, mudri Arapi kažu:
“Najbolji su oni vladari koji traže društvo mudrih ljudi!”
Na kraju, koliko god bili različiti putovi kojima smo se kretali, svi zajedno moramo poštovati temeljno načelo našeg poslanja - čovjek mora poštovati drugoga čovjeka i nikada ga ne smije povrijediti i ugroziti.
