Kako je u razgovoru za Klix.ba rekla poznata umjetnica, knjiga je već napisana i sadrži dosta iskustava iz različitih razdoblja  njezina  života. "Knjiga je nastala tako što sam svojoj prijateljici novinarki Milki Čeremidžić pričala o svom životu, a ona je snimala naše razgovore. Bit će to neka vrsta moje autobiografije", kaže Jadranka koja se nakon pada na bini 2009. godine bori sa bolešću motornog neurona.  Danas živi u Domu za starije osobe "Ivan Pavao" u Banjoj Luci i za sebe kaže kako je bogata žena jer joj pomažu i posjećuju je brojni prijatelji, kako s prostora bivše Jugoslavije, tako i iz dalekog Japana, gdje je živjela pune 23 godine. Iako se bori s teškom bolešću i sve teže govori, Jadranka zrači posebnom energijom i plemenitošću, na koju je nemoguće ostati ravnodušan. Kaže da joj je teško posebno izdvojiti neko razdoblje koje ju je obilježilo, jer nosi puno lijepih uspomena. Svako razdoblje  je zasebno, ima nešto i u mom razvoju duše, a i u razvoju mene kao muzičarke i slikarke. Također, duhovno sam bila vezana za nekoliko sredina i nisam se smatrala strankinjom, tako da sam i tu bila sretna. Sa bakom sam rasla, a ona je bila Dalmatinka, pa sam bila vezana za Jadransko more, zatim Sarajevo, Banju Luku, Laktaše i sva mjesta u kojima je moja majka radila, iako s njom nisam bila dugo", kaže Jadranka. Njeni glazbeni  početci obilježili su kraj 60-ih godina, prvo u grupi Kombo 6, da bi već 1968. godine imala i svoj prvi solistički nastup. Uvijek je cijenila posebne glasove kao što je glas Josipe Lisac. Kaže da je i sada tako i da i danas ima izuzetnih mladih ljudi i talenata iz kojih nije "isparila" balkanska duša. "Moj ukus je više duše, a ne tehnike u pjevanju", kaže poznata glazbenica.  Pored brojnih numera koje je izvela, ističe da su joj karijeru obilježile tri pjesme "Što te nema", "Ima neka tajna veza" i "Sve smo mogli mi". "To su tri pjesme koje su me nosile po svijetu i koje sam svuda pjevala. I 'Čekala sam' je ostavila traga, i to posebno vidim danas, jer je izvode mladi pjevači na raznim glazbenim  takmičenjima", kaže Jadranka. Na njen 23-godišnji boravak u Japanu, gdje je otišla 1988. godine, "krivac" su XIV zimske olimpijske igre u Sarajevu i album sa tradicionalnim jugoslavenskim pjesmama koji je dijeljene stranim gostima. Japanski novinar je ploču poslao u Japan i uskoro je uslijedio poziv na festival, a poslije i ugovor na četiri godine. "U Japanu sam se nastavila baviti glazbom, naučila sam snimati, što znači da sam mogla biti snimatelj, producent, naučila sam se služiti kompjuterskom grafikom, bila sam potpuno educirana", naglašava kantautorica koja je pored glazbene imala i uspješnu slikarsku karijeru. Likovnu akademiju je završila 1981. godine i izlagala je na izložbama po cijeloj Jugoslaviji. U Japanu se nastavila baviti slikarstvom i izložbe su organizirane svake druge godine. Mnogo slika joj je ostalo u Japanu, ali zato ima puno računalnih  grafika koje je radila kombiniranom tehnikom. Pisala je i pjesme za crtane filmove i videoigrice, a jedna od njih je i "Vandal Hearts" za Sony PlayStation.Rat u bivšoj Jugoslaviji Jadranka je teško proživljavala. Nije mogla napustiti zemlju sve do 1998. godine kada je Japan priznao BiH, a Jadranka dobila bh. pasoš. Nažalost, uslijedio je i pad na bini koji je bio i okidač za pokretanje bolesti motornog neurona. Ipak ova hrabra i snažna žena uz osmijeh na licu ističe da u svom životu baš ništa ne bi promijenila, osim da je mogla više djelovati na svijest svoje generacije koja je, kako kaže, "zeznula stvar". "Nisam klasična nostalgičarka, ali sistem se može mijenjati ovako ili onako. Ipak, trebali smo biti pametniji da se sve riješi bez žrtava, kao što su Češka i Slovačka. To su bile i moje poruke iz Japana - bez žrtava", kaže na kraju razgovora Jadranka Stojaković.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”