Amerika, ali i ostatak svijeta, još dugo će pamtiti jedan od najvećih i najbrutalnijih zločina koji se dogodio prije 17 godina u srednjoj školi u gradiću Columbine u Coloradu kada su dva tinejdžera mučki ubila 12 učenika i jednog nastavnika.
Prvi put od zločina, nakon 17 godina, majka jednog od napadača odlučila je progovoriti o detaljima ove tragedije. Sue Klebold, majka Dylana Klebolda, koji je zajedno s Ericom Harrisom 20. travnja 1999. godine izvršio masakr ubivši trinaestoro ljudi, gostovala je u emisiji Christie Work na BBC-ju.
"Najteže je razumjeti da djeca ubijaju djecu", je rečenica koja se nalazi uklesana na spomeniku koji je podignut nakon tragedije. Ovaj spomenik odaje počast poginulim učenicima i nastavniku koji je poginuo pokušavajući da ih zaštiti. Sue je rekla da često odlazi tamo i da u svojoj glavi razgovara sa žrtvama.
"Samo želim da znaju da su često u mojim mislima. Uvijek ću misliti na njih", kaže Sue.
Posljednjih 17 godina ona svakodnevno živi sa spoznajom kako je njen voljeni sin počinio gnusan zločin, ali i suočava se s njegovim samoubojstvom koje je izvršio neposredno nakon masakra.
Prvi put je izjasnila svoj stav u knjizi " Osuda majke", ali je sada prvi put javno progovorila o tome. Sav prihod koji bude ostvaren od prodaje knjige bit će uplaćen u dobrotvorne svrhe za liječenje mentalnih bolesti.
Sue i njen suprug su tek nakon masakra saznali da se njihov sin dvije godine borio sa suicidalnim idejama i otada je odlučna u tome da želi pomoći roditeljima čija djeca se nalaze u sličnom problemu, prenosi Avaz
Ona u razgovoru nije zazirala pred teškim pitanjima. Pokušala se vratiti u jutro kada se masakr odigrao i objasniti što se tada dogodilo, pošto je dugo poricala prave razloge. Kaže da je Dylan prije svitanja protrčao pored njene sobe i sjurio se niz stepenice prošaptavši zbogom.
Dugo nakon zločina nije se željela pomiriti s tim da je njen sin ubojica, ali kada je nakon šest mjeseci dobila konačan izvještaj policije to je bilo neminovno. U svojoj knjizi ona piše o tome kako bi za ostatak svijeta bilo najbolje da se Dylan nije nikad rodio, ali ne i za nju.
Iako joj je teško pričati o bezuvjetnoj ljubavi koju je osjećala i osjeća prema svom sinu, tvrdi da je iskustvo koje je stekla odgajajući i voljeći svog sina najljepše osjećanje koje je osjetila u životu. Od njegove smrti uporno pokušava razumijeti što je bio uzrok ove užasne tragedije.
Na pitanje što misli što je trebala uraditi to jutro na dan masakra, Sue je odgovorila: "Voljela bih da sam ga tada oborila na zemlju i rekla: ne ideš ti nikud, sjedi da razgovaramo."
