Pesimističan je naslov prve novogodišnje kolumne. O tome dvojbe nema. Nema ni razgovora. Naslov današnje priče nije u ulozi širenja defetizma, malodušnosti i nepovjerenja, nego poziv za buđenje svijesti kako bi neke stvari trebalo popravljati da u svom domu, u svojoj vjeri i svom svjetonazoru svatko može u miru živjeti.
Sve drugo blatnjava je stranputica koja iz godine u godinu vuče prema novim nesporazumima, većoj mržnji, tvrđim podjelama i dubokim rovovima. Iz takvih nesporazuma i hladnih rovova nitko neće izići uzdignuta čela i svijetla obraza, kao što ni ranije nije izlazio. Svatko vidi da su u zemlji izgubljeni red i dostojanstvo, a ljudi opakih namjera govore da će ona, nesretna i neuređena, tako lutati sve do sudnjeg dana. U novu je godinu, zaista, zemlja ušla puna unutarnjeg nemira jer se ni nakon trideset poslijeratnih godina ne zna na koju će stranu sve prevagnuti.
Vrijeme nam svjedoči da bi tako moglo biti sve dok postoje dvije daytonski izmišljene strane, strane koje bi, u jednom času, mogle iz ljudi izvući ono najgore i još jednom zemlju gurnuti u novi obračun. Lider jedne političke stranke kaže: "Voz je izišao iz stanice, pošao je naprijed i povratka nema."
U gradu Mostaru, nekad mediteranskom dragulju, ni središnje ulice nemaju svoj stari izgled i blještavi sjaj. Ruševina do ruševine, iz kojih izviruju samonikla drveća i neka mrka travurina kao da je s nekog drugog, nama nepoznata svijeta. Nekadašnje omiljeno sastajalište hotel Hercegovina, porušenih zidova i krovova, i dandanas kao avet stoji i opominje.
Zapravo, živimo u vremenu u kojemu se ničemu ne treba čuditi, u kojemu se svemu možemo nadati i na sve biti pripravni. Sirija, Ukrajina i Palestina plamte u ratnom bezumlju, a sve je to tu negdje.
Nije daleko.
Velikim pticama grabljivicama ništa nije sveto, ništa nije daleko i nikada dovoljno.
Zato domaći mudri ljudi moraju naći pojas za spašavanje jer jadna je zemlja u kojoj tuđa pamet dugo caruje i koju tuđi redari čuvaju. U cijelom svijetu događaju se opasne stvari. Sve se uzburkalo i hoće poći nekud, najčešće u ograđeno tuđe dvorište, pa se ne treba čuditi što je u našoj zemlji tako.
A gdje bi složenije i teže moglo biti.
Od 1463. godine i pada moćnog Bosanskog Kraljevstva, na njegovo tlo uvijek netko silom zalegne. Ali nitko nije uspio ostati kako je mislio i kako se nadao. Dođu jedni, dođu drugi, eto i trećih, raspakiraju svoje kofere, uspostave svoju vlast, a Una, Sava i Drina i dalje plove svojim koritima.
Ni jedna neće i ne može poteći uzvodno.
Samo Neretva, modrooka ljepotica, ide drugim tokom pa preko Mostara i bunskih skakala, lepršava i razdragana, juri u zagrljaj Jadranskom moru, Mediteranu i Europskoj uniji. Ni jedna od ovih rijeka, za koje mnogi kažu da su stoljetni stražari i čuvari, neće poći uzvodno i naopako, nego će teći kuda su i prije tekle.
I ljudi koji tu žive ostat će, a svi drugi, danas ili sutra, poći će tamo otkuda su došli. Povijest svjedoči da u Bosni i Hercegovini tuđinu nije dovijeka stanovati. Otišli su moćni Turci, Austrougari i komunisti, a svijet je razvio svoje barjake i ponadao se.
A za sva ta vremena veliki, brojni i moćni narodi kojima je povijest bila sklona nikako da shvate da ni po čemu nisu drukčiji i pozvaniji na nešto više i uzvišenije, da ni po čemu nisu bolji od onih koji ovdje stoljećima stoluju. Bosna i Hercegovina zemlja je velikih znanstvenika i književnika, nobelovskih visina i kolajni.
U utorak, 26. prosinca prošle godine, na Svetog Stjepana u jednoj televizijskoj emisiji pažljivo sam slušao razgovor s banjolučkim biskupom dr. Franjom Komaricom. Razgovor je tekao u blagdanskom ozračju, da bi u jednom času poprimio dramatične razmjere i poslao zabrinjavajuće poruke, baš onakve kakve sam pročitao u njegovoj knjizi "Skidanje maski".
U televizijskom razgovoru mirnoćom duhovnika uzoriti biskup opisivao je razgovore koje je vodio u europskim i svjetskim centrima moći. Sklopljenih ruku molio je za pomoć. Bilo je to vrijeme kada je naša zemlja gorjela u ognju ratnog bezumlja i razaranja.
"Otišao sam kod najmoćnijeg čovjeka ovog vremena i upitao ga što rade od male, nemoćne i nedužne zemlje, a on mi", pripovijeda biskup, "hladnim pogledom i bezbojnim glasom, bez odugovlačenja i razmišljanja reče:
Oče biskupe, ja sam vaš Bog.
Ja sam naredio da rat počne i on je počeo.
Ja sam naredio da rat stane i on je stao.
Od 1945. godine mi čekamo ovu priliku.
Vaš rat nije ništa drugo nego svođenje računa Prvog i Drugog svjetskog rata, a mi danas, na malom i ograničenom prostoru, drugoj strani želimo pokazati tko u svijetu vodi glavnu riječ. Daytonski mirovni sporazum više je od vašeg Svetog pisma. To je samo prvo poluvrijeme međunarodnih razigravanja. Vaša zemlja je konjušnica na našem putu prema istoku.
Slušam i svojim ušima ne vjerujem", prisjeća se uzoriti biskup Komarica.
"Kucao sam na sva vrata i sklopljenih ruku objašnjavao besmisao rata. Otišao sam u Berlin do moćnog i utjecajnog kancelara Helmuta Kohla. U nekako toplom i prijateljskom razgovoru u jednom času i on se poče žaliti: Razumijem ja vašu brigu i patnju vašeg naroda.
Znam, prilike su teške i složene.
Mene su svakih dvadesetak minuta zvali Englezi i Francuzi i tražili da Hrvatska vojska pred Banjom Lukom mora zaustaviti svoje vojne operacije. Povučene su crte razgraničenja."
Eto, tako se ponašaju dušobrižnici novog svjetskog preustroja. Tako se ponašaju oni koji od cijelog svijeta nastoje napraviti prokletu avliju i na njezine kapije postaviti svoje čuvare i moćne radare. One koji će u odlučnom trenutku, poput nekad moćnog Omer-paše Latasa, zagrmjeti i reći:
"Nismo mi ovdje došli da turčimo i kaurimo, nego da uspostavimo mir i red, da se u svakom času i na svakom mjestu poštuje naša volja, naša naredba i demokracija kakvu mi vidimo i po cijelom svijetu vodimo."
Kada netko snažan i moćan povuče crte razgraničenja i odredi što je na jednoj, a što na drugoj strani, razuman čovjek mora shvatiti da u svijetu politike nema ništa osim grubog interesa. Uz to, mora se upitati postoje li ljudi koji bi malim, nemoćnim i nezaštićenim zemljama mogli vratiti dostojanstvo i nadu u bolji i pravedniji život.
Dok pišem prvu novogodišnju kolumnu sjetih se i onog što je u svojoj knjizi napisala hrabra Florence Hartmann, francuska novinarka, bivša glasnogovornica međunarodne tužiteljice Carle del Ponte. Sjedinjene Američke Države, Engleska i Francuska znale su da se u Srebrenici priprema genocid i da je isti scenariji pripremljen za dvije enklave - one u Žepi i Goraždu.
Ako je to tako, ako je i približno tomu tako, onda mi živimo u vremenu teške obmane i prijevare, onda sve je jadno i bijedno, bez smisla i dostojanstva. Onda se od crte razgraničenja tisuću milja treba odmaknuti. Bosnu i Hercegovinu veliki i moćni, kao usred ljeta zrelu lubenicu, cijepaju, a za to nitko ne odgovara. Napad na ustavni poredak, čl. 156., i ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti, čl. 157. Kaznenog zakona, ozbiljna su kaznena djela za koja su predviđene kazne zatvora u trajanju od najmanje pet godina. Zar nadležno državno Tužiteljstvo ne može stati ukraj umišljenim političkim bogovima, zar ne vidi da su sa svih strana događaji navalili da se međusobno sudaraju, kovitlaju, da se ne smiruju i da opasno prijete?
Izgovorena misao moćnog kancelara: "Povučene su crte razgraničenja!" kancerogene je naravi i dovoljna da već sutra sve krene kako ne treba i kud ne bi smjelo.
Na koncu ostaje upit - što je Daytonski mirovni sporazum? Sveto pismo, kako reče prekooceanska vojna velesila, ili običan papir i obična američka glupost, kako govore malo otvoreniji europski političari?
I, konačno, pitanje svih pitanja je:
Što nas čeka u najavljenom drugom poluvremenu međunarodnih razigravanja? Ratnoj i poslijeratnoj drami male balkanske zemlje i prilikama u kojima živi najbolje pristaje molitva nobelovca Ive Andrića:
"Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu našu zemlju Bosnu i na nas koji smo iz njenog tla nikli i njen kruh jedemo, daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, moli, usadi nam mir u srce i slogu u gradove, dosta nam je ratničke vatre, mirnog smo kruha željni."
