Na istoku, zapadu, sjeveru i jugu našeg kontinenta tu i tamo postoje društveni poreci s izgrađenim demokratskim vrijednostima, ali često i s naglašenom aromom kolonijalnih navika. Male zemlje i malobrojni narodi teško dolaze do političkog, gospodarskog i kulturnog identiteta.
U svakoj udolini mogu se naći naslage litija i uranija, na planinskim uzvišenjima mogu se postaviti kontrolni uređaji i raketni sustavi, u svakoj i najmanjoj uvali mogu se skloniti naši brodovi i brodice, najbolje i najsigurnije je kada su takve zemlje pod našim nadzorom – tako razmišljaju velike i moćne državne zajednice i njihovi vojni savezi.
U našem bližem okružju u najtežim prilikama žive mlade države – Republika Crna Gora i Republika Kosovo. Vrhovi Lovćena idealna su visina za kontrolu Mediterana, a Bokokotorski zaljev za izlaz na otvoreno more. Za ove kote i morske pučine životno je zainteresirana Republika Srbija. Bez ovog prostora, kako piše pučki mudrac Tarabić, Srbija će se odmaknuti od zapadnog svijeta i postati balkansko-brdska pustahija pod dvjema malo većim šljivama. Ako na ovom prostoru dođe do nemira i nereda, sukobit će se dva moćna vojna saveza i ne vidim vatrogasca koji bi takav požar mogao primiriti, pogotovo ugasiti.
Inače, živimo u vremenu svođenja starih računa, muka i nesporazuma koji drijemaju i čekaju progovoriti jezikom mržnje, podjela i osvete. Unatoč tome što su oduvijek postojali ljudi i pokreti koji su društvene odnose željeli urediti i uskladiti da živ čovjek nikada ne povrijedi prvu Božju zapovijed: ne ubij drugog čovjeka, nikada ne prisvoji ono što nije tvoje i nikada ne izgovori ono što istina nije.
Sredinom i krajem dvadesetog stoljeća na prostoru našeg kontinenta na najgrublji način povrijeđeno je zlatno pravilo svetih knjiga: ne ubij! Iza najvećih kuhara zla – Staljina, Hitlera, Mao Ce-tunga, Slobodana Miloševića i Ratka Mladića, Vladimira Putina – i danas skupine manjih kuhara s nešto blažim začinima: Pola Pota, Idija Amina i Kima Il-sunga, stradali su milijuni zavedenih i nesretnih ljudi. Stravična razaranja dvadesetog stoljeća za neke ljude nisu opomena, nisu ni nauk.
Samo maloumni narodi mogu dopustiti da ponovno budu uvučeni u nesporazume; samo naivni ljudi ne vide da su veliki i moćni narodi spremni za novu rekonstrukciju našeg kontinenta i da su za ostvarenje svojih ciljeva spremni počiniti i najteža kaznena djela. Sve će učiniti da rudnici uranija i litija i sve pomorske luke dođu u njihove ruke i pod njihovu upravu.
Mostar je grad u kojemu se svake godine održava kazališni festival pod nazivom Mostarska liska. U gradu na obalama smaragdne ljepotice Neretve oduvijek su živjeli veseli i šaljivi ljudi. Tako u jednoj prigodi razgovaraju dva susjeda:
- Jesi li čuo da u našoj Drežnici leže ogromne zalihe nafte? – govori jedan.
- Ako to bude istina, tek smo tada nastradali. Protjerat će nas! – govori onaj drugi.
Dakle, mir je jedini put, sve drugo je stranputica koja vodi u nove rovove i nova stratišta.
Drugi nauk svetih knjiga kaže: ne kradi! U poslijeratnom vremenu vjerojatno je tako bilo i za prethodnih ratova, nastala je nečasna olimpijska disciplina. Najbolje plasirani kradljivci bore se do posljednjeg daha za što bolji plasman. U susjednoj Republici Hrvatskoj, za vrijeme tekućeg mandata premijera Andreja Plenkovića, trideset ministara i njihovih pomoćnika udaljeno je s izbornih dužnosti i mandata. Pod utjecajem tužiteljstva Europske unije na sceni je žestok obračun s nositeljima kriminalnih djelatnosti.
Sveučilišna profesorica i politička analitičarka urbi et orbi svjedoči da se razmjeri pljačke u našoj zemlji ne mogu ni sagledati ni ikome objasniti. Tako, tvrdi, imovina prvoga čovjeka Republike Srpske procjenjuje se na tri i pol milijarde maraka.
Prije zamalo tisuću godina, 1288. godine, za vrijeme vladanja hrvatskog kralja Ladislava u Vinodolu su se sastali narodni prvaci – pravi mudraci i donijeli Vinodolski zakonik, tako da nitko nije trebao dvojiti što mu pripada i što mora poštovati. Vinodolski je zakonik jedan od najvrjednijih pravnih dokumenata jer je na jednak način uredio prava vladara i pastira. Od tada živi često spominjana sentencija: kako caru tako i pastiru!
Borba protiv krivotvoritelja i lopova nekada je bila i nerazumna. U drevnim istarskim statutima stajala je odredba koja kaže da će se svakom bilježniku i sucu za krivotvorenu ispravu ili nezakonitu presudu odsjeći lijeva ili desna ruka, ovisno o tomu – kojom je te isprave potpisao.
Načelo sudačke časti u prastara vremena bilo je na razini božanstva koje na zemlji stoluje. Ako bi sudac teško povrijedio načela sudačke časti, mogao je biti podvrgnut kazni guljenja kože. Tom kožom bila je opšivena fotelja novoga suca da u svakom času zna što ga čeka ako pogriješi kao onaj koji je tu bio prije njega. Na vratima Dubrovačke Republike pisalo je: Obliti privatorum publika curate! (Brinite se o javnom, zaboravite na privatno!)
U naše vrijeme zavladalo je jedno drugo načelo: brinite se o privatnom, zaboravite na javno!
Mandat kratko traje.
Ako ne sada, kada drugi put?
Treći nauk sv. knjiga kaže: ne laži!
U današnje vrijeme i ovo načelo grubo je pogaženo. I ovom prigodom, još jednom i tko zna po koji put, pišem o tomu kako je jedan visokopozicioniran pravosudni časnik iz zeničkog zatvora izveo okorjelog kriminalca, odveo ga u jednu vojnu bazu i obučavao kako će u sudskom postupku, pred Županijskim sudom u Sarajevu, lagati i tvrditi da su doministra Jozu Leutara ubili Hrvati koji su bili optuženi.
Za taj postupak odobrena je naknada u iznosu od milijun maraka! Pola milijuna na jednu, pola na drugu stranu. Sve za laž i lažno svjedočenje. Nikada lažni svjedok nije optužen. Nije ni onaj koji ga je instruirao.
Nekada je u gradu Mostaru živio neuropsihijatar dr. Ante Herceg. Bio je silno obrazovan, nepogrešiv, častan i nepotkupljiv sudski vještak. Kada bi se na optuženičkoj klupi našao kakav nesretnik, uvijek bi ga pozivali da objasni od čega boluje, ima li kakav poremećaj, kakvu terapiju treba uzimati i u kojem smjeru ide njegova svijest u odnosu na posljedicu koju je prouzročio.
I danas bih ga nešto upitao.
Prije svega, što misli o ljudima koji kažu da Srebrenica nije genocid, nego običan ratni nesporazum, a potom što misli o ljudima koji su svoje sugrađane zarobili i kao zarobljenike svezanih ruku pobili?
Bugojanska prokleta avlija
S velikim nemirom počeo sam pisati posljednju ovogodišnju kolumnu. Sve što je zlo, naopako i nevaljalo uzburkalo se, podiglo se i ne miruje. Prije dvadesetak godina za stručnu pravnu pomoć obratila mi se skupina bugojanskih Hrvata, skupina nesretnih ljudi. Njihovi sinovi, muževi, očevi i bliski srodnici nestali su pod okriljem tamne bugojanske noći.
Ni traga.
Ni glasa.
Dani dugi, noći još dulje… – u suzama govore.
Rat je!
Sijeva s jedne, sijeva s druge strane, a najviše s nebeskih visina. Nitko ne zna što nose novi dan i nova noć.
Pisao sam na sve strane.
Nitko ne odgovara.
Nitko ništa ne zna.
U odvjetničkoj karijeri koja, hvala Bogu, traje pola stoljeća, nisam mogao ni pomisliti da će netko zarobljenim ljudima ruke zavezati, na skrovitu ih planinskom mjestu pobiti i u duboku zemlju zatrpati.
Ni danas ne mogu sebi objasniti zašto sam, na putu prema Bugojnu i Travniku, zastajao u restoranu na Rostovu i zašto sam šetao do podnožja brežuljka i jedne kuće u izgradnji. Činilo mi se da će se u jednom času zemlja rastvoriti i reći: ovdje su!
U vrijeme vladavine Josipa Broza Tita Bugojno je bilo njegovo omiljeno odmorište. Ulice su bile uredne, zelenilom i cvijećem ukrašene, a hotel Kalin bio je oaza za odmor duše i tijela. Zgrada Općinskog suda bila je urednija i svjetlija od svih drugih, od Mostara pa do Banje Luke. Branka Raguz, predsjednica Općinskog suda, i odvjetnik Stjepan Vukadin po svome znanju, ponašanju, odijevanju, po svemu, plijenili su. Prijateljevao sam s Vlatkom Markovićem, slavnim nogometašem Dinama i Hajduka, i skupinom ljudi oko njega. Stekao sam dojam da je Bugojno postojbina čestitih, stamenih i dobronamjernih ljudi. Moje je uvjerenje potkrijepila skupina mladih, darovitih bugojanskih intelektualaca okupljenih oko Ogranka Matice hrvatske. Predvodila ih je Andrijana Bagarić, mlada mostarska profesorica. Sanja, Sandra i Andrijana – Bagarićka do Bagarićke, cvijet do cvijeta!
Dan po dan, godina po godina i evo vijesti.
Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv prof. Dževada Mlaće (1954.), predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna, Selme Cikotića (1964.), zapovjednika Operativne zone Zapad Armije BiH, i Tahira Granića. Pokajnik Merzuk Aletić počinio je samoubojstvo.
Kazneno djelo ratnog zločina opisanog u članku 175. KZ-a BiH sa sobom nosi kaznu zatvora od 10 godina do doživotnog zatvora. Temelj ove inkriminacije predstavljaju odredbe Ženevske konvencije i Protokola iz 1977. godine. Ispunjeni su svi zakonski uvjeti da ovi ljudi budu lišeni slobode.
Bugojanska tamna noć nameće bezbroj drugih moralnih i kaznenih upita.
Što je s odgovornosti njihovih supočinitelja i pomagača i što je s onima koji su znali, a nisu prijavili počinitelje kaznenih djela? Što je s onima koji su sve znali, a jednom od optuženika omogućili obnašanje najveće političke dužnosti, dužnosti ministra obrane Bosne i Hercegovine? I, konačno, što je s odgovornosti međunarodne zajednice koja je ovim ljudima omogućila školovanje u svojim oružanim snagama? Samo naivan i potpuno neupućen čovjek može pomisliti da njihove službe nisu znale što se dogodilo u bugojanskoj prokletoj avliji, u bugojanskoj noći strave i užasa.
