Komunizam je svojom rigidnom ideologijom i dirigiranom ekonomijom zaustavio povijest i s njom naravni razvitak zemalja u kojima je vladao. Dok su zapadne demokracije u dugim desetljećima, korak po korak, izgrađivale građansko društvo i međunarodne integracijske procese, zemlje komunističkog svijeta nisu mogle proći tim evolucijskim putem.
Zaostajale su!
U komunističkom poretku različitosti naroda i njihovih kultura bile su stjerane u suteren društvenog života i tamo “zaleđene”. O njima se, najčešće, nije moglo slobodno govoriti, otvoreno pisati i polemički raspravljati.
Zavladao je nametnuti politički i kulturološki muk. Brojni narodi, potlačeni komunističkom vladavinom, nisu imali riješena temeljna pitanja svoje državotvornosti. Svatko se morao prilagoditi i ponašati onako kako je određeno versailleskim i jaltskim sporazumom velikih sila. Granice su, također, bile određene pravcem geopolitičkih interesa moćnih naroda.
Kada se Berlinski zid srušio i komunizam, kao ideološki i gospodarski sustav pokleknuo, iza njih je ostalo tisuću neriješenih pitanja. Ona su se skupljala i najednom izašla na svjetlo dana. Pred zatečenim svijetom otvorio se krater iz kojega je suknula lava iznenađenja. Zaista, nevjerojatno je kako desetljeća falsificiranja povijesti i unificiranosti javnih medija iz kolektivne svijesti nisu uspjeli izbrisati običaje i osjećaje određene pripadnosti.
Narodi se sjećaju svojih davnih uspjeha i stradanja, prijatelja i saveznika, tlačitelja i njihovih nepodopština, državnih tvorevina i njihovih granica. I ne samo to!
Aktualna politička gibanja govore da bi mnogi željeli ispraviti versailleski, helsinški, jaltski i daytonski poredak. Netko bi htio poći i korak dalje i dublje – do prapovijesnih granica.
Te su želje neostvarive.
One samo svjedoče da nijedan društveni poredak, bez obzira na trajanje, rigidnost i upornost, iz kolektivne svijesti naroda ne može izbrisati temeljne odrednice njegove pripadnosti. Evo dva primjera iz daljnje hrvatske povijesti. Tako je i u svakom drugom bližem i daljem narodu.
Kraljeva Sutjeska
Prije nekoliko godina Matica hrvatska Mostar odlučila je postaviti spomenik posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Kosači (Blagaj, 1425. – Rim, 1478). Spomenik je postavljen u Kraljevoj Sutjesci, na dan kraljičina rođendana i vjerskog blagdana sv. Kate.
U prepunoj župnoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci, cijeli misni obred bio je podređen sjećanju na kraljicu koja je u povijesti naroda ostavila velik, očito – neizbrisiv trag.
Kada je spomenik otkriven, dugo sam promatrao neviđene prizore. I najmlađe dijete vođeno rukom roditelja, djeda, bake… došlo je do spomenika, rukom ga dotaknulo i duboko se poklonilo. Nostalgičari se sjećaju svoje kraljice, granica njezina kraljevstva, i nerazumno se pitaju – kako bi se to moglo obnoviti?
Povijest nam svjedoči da se granice na Balkanskom poluotoku ne mogu mijenjati bez velikih sukoba i potoka krvi. Međutim, ni jedna kap krvi nije potrebna da se zemni ostaci kraljice Katarine vrate u njezinu domovinu. U Kraljevu Sutjesku. “Zatočena” u rimskoj crkvi Santa Maria in Aracoeli, ni kriva ni dužna, 640 godina čeka povratak.
Je li to teška i nemoguća misija ili je posrijedi nemar onih koji su pozvani ovo pitanje, konačno, razriješiti?
Petrovaradin
U svakome kraju Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, jednako tako i u narodnim zajednicama Sjeverne i Južne Amerike i daleke Australije, u trenucima slavlja, može se čuti domoljubna pjesma “Nema Hrvata, nema junaka, kao što je bio, bio Jelačić ban”. Zašto se ova pjesma tako rado pjeva i sluša?
Zato što je hrabri vojskovođa Josip ban Jelačić (Petrovaradin, 1801. – Zagreb, 1859.) davne 1848. godine ukinuo kmetstvo, proveo prve demokratske izbore za Hrvatski sabor i s osamnaest saborskih zaključaka usprotivio se mađarskim teritorijalnim pretenzijama i nametanju njihovog kulturnog identiteta.
Slavni hrvatski ban rođen je l6. listopada 1801. godine u Petrovaradinu gdje mu se otac Franjo nalazio na službi. Iako je istog dana kršten u župnoj crkvi sv. Jurja i sam isticao svoje ličko podrijetlo, akademik Mirko Vidović tvrdi da je on bosanskih korijena. Predaja kaže da je velebni kip postavljen u epicentru grada Zagreba djelo glasovitog austrijskog kipara Antona-Dominika Fernkorna, spomenik bosanskom konju i junaku. Vjerojatno je tako i nastala pučka pjesma “Bosna rađa konje i junake, a Hrvatska lijepe djevojke”.
Petrovaradin, rodni grad Josipa bana Jelačića, utvrda na obalama Dunava, živi burnu povijest svojih promjena. Početkom 19. stoljeća ili, točnije, 1918. godine, u vrijeme formiranja prve Jugoslavije, u Petrovaradinu je živjelo 98% Hrvata. U Zagrebu – 92%. Grad je imao pet katoličkih crkava i dva samostana. Na popisu stanovništva iz 2002. godine, u Petrovaradinu živi 70% Srba, 9,5% Hrvata i 20-ak posto drugih naroda.
Je li ban Josip Jelačić ličkih ili bosanskih korijena, manje je važno od onoga što se, u posljednjih sto pedeset godina, događalo s njegovim spomenikom. Godine 1947. nova vlast nije željela slušati pjesmu “Nema Hrvata, nema junaka, kao što je bio, bio Jelačić ban”.
Rođeni su novi junaci. Rođen je novi vojskovođa, najveći sin naših naroda i narodnosti – kako se, iz dana u dan, ujutro, u podne i navečer ponavljalo – usporedbe nisu bile moguće. Pjesma je zabranjena. Spomenik je demontiran i uklonjen. Središnji zagrebački trg ostao je pust. Počeo je živjeti i privikavati se na novo ime – Trg Republike.
I u vremenu najvećeg ludila, nađu se hrabri i razumni ljudi. Dr. Antun Bauer, ravnatelj Gliptoteke, demontirani spomen je sačuvao od oštećenja i propadanja. Kada je u listopadu 1990. godine spomenik “uskrsnuo”, stotinu tisuća ljudi pjevalo je i slavilo.
Prije pet-šest godina bio sam u Novom Sadu na obilježavanju Dana vojvođanskog odvjetništva. Svečani ručak bio je priređen na Petrovaradinskoj tvrđavi. Obilazeći veličanstveno zdanje, naišao sam na zapuštenu rodnu kuću Josipa bana Jelačića i polomljenu bijelu mramornu ploču. Tako ne bi smjelo biti.
U dvadeset i prvom stoljeću živimo u svijetu u kojemu su naše sudbine vezane više nego ikada. Europska unija prema kojoj teže mnoge europske zemlje postala je svijet različitih kultura koje, malo pomalo, obazrivo i nevidljivo, prkose civilizacijskoj unifikaciji.
Engleski jezik ne može biti dominantan jezik; njemačka,talijanska i francuska kultura ne mogu imati primat. I tako redom.
Ako se državotvornost, povijest i kultura malih naroda svedu u prizemlje univerzalne europske piramide, nesporazumi će se umnožiti. Oni mogu, kao i na koncu prošlog stoljeća, nenadano isplivati na svjetlo dana i arhitekturu Europske unije urušiti kao kulu od karata.
Treba se čuvati osjećaja nadmoći i nadređenosti. U zajednici naroda nema mjesta teoriji Ubermenscha.
Svi smo mi ista, Božja stvorenja.
To i ništa drugo!
