Nakon što sam prošli tjedan započeo priču o Mostaru, u današnjem tekstu ću je pokušati završiti. Nakon što sam pročitao tekst kako će kasniti isplata plaća i mirovina, osjetio sam potrebu za malo svježeg zraka. Zato sam pošao u šetnju sa svojim prijateljem. Vrijeme je bilo malo oblačno, sa zapada se spremala kiša. Ali smo išli laganim tempom do Bijelog brijega, a onda nazad na igralište Zrinjskog, U Splitskoj ulici sam uočio da nema kante za otpad. Bilo je mnogo papira i raznih otpadaka naokolo. Kako je moj prijatelj nešto jeo, papir je morao ostaviti u džep. Dalje prema Španjolskom trgu sam vidio natpis na jednoj zgradi. Velikim slovima piše BUDUĆNOST, SIGURNOST I ODGOVORNOST.
Odmah mi je sinulo: Evo to je upravo ono što nam fali ovdje, osobito našoj djeci. Malo zatim smo baš susreli jednu skupinu mladih, odnosno, djece. Jedna djevojka je postavila fotoaparat da se fotografiraju, mi smo čekali da to učine. Bili su nasmijani, a jedan mi se obratio na engleskom. Vjerojatno je mislio da sam stranac. Znam, ja sam taj vječiti stranac u svojoj zemlji. Šetajući gradom razmišljam kako Mostar nekada u budućnosti ponovno može biti lijep. Ali potrebno je mnogo toga učiniti. U vrijeme suše razina rijeke Radobolje bude izuzetno niska. Tada možemo primijetiti sve loše navike građana ovoga grada. U koritu rijeke su kante, cipele, razna odjeća, vreće sa smećem, miševi svuda okolo. A onda dođu nove kiše, rijeka nabuja, pokrije našu sramotu i zaboravimo što radimo našoj Radobolji, nekadašnjem biseru Mostara. Jedan od bisera Mostara su postali i studenti. Lijepo je vidjeti kako studenti žure na nastavu kako bi popunili glave znanjem. Od stručnjaka koje sada proizvodimo ćemo imati budućnost ove zemlje. Narodna je izreka da se željezo kuje dok je vruće. Mi smo u svoje vrijeme učili o bratstvu i jedinstvu. Ali smo ga odbacili i ratovali. Ako sada zasadimo u našim mladima mržnju umjesto ljubavi, bratoubojstvo umjesto suradnje, onda smo gori nego naši prethodnici koji nas u našoj mladosti ništa nisu naučili. Jer da jesu, valjda ne bi rata bilo. Osobno ne mogu zamisliti goru BiH od one što sam vidio nakon rata. Zato uime naših potomaka učinimo pravu stvar. I mi možemo urediti našu kuću ako hoćemo, samo treba početi. Od čega? Slobodno možemo birati. Ceste u Mostaru su o očajnom stanju, sustav kanalizacije u gradu ne funkcionira sukladno potrebama grada, imamo poplave nakon sve manje kiše. Ipak, sa samo dva kružna toka stanje u gradskom prometu se popravilo. Kako je malo dovoljno za vidljive promjene.
Mostar i dalje ima sva obilježja velegrada, osobito ako govorimo o negativnim stranama te priče. Često možemo slušati vijesti o pljačkama trgovina kladionica, stanova. I sam sam bio žrtva takvog događaja. Bio sam na poslu, a sin kod kuće. On je odlučio izaći malo van, a na povratku nije mogao ući u stan jer je bilo zaključano iznutra. Lopovi su preko balkona ušli u stan. Oni su zaključali vrata iznutra kako bi me imali vremena pokrasti. Kada je sin konačno uspio ući u stan, oni su već pobjegli. Vjerojatno su bili oduševljeni jer su u stanu pronašli punu kuvertu novca. Barem na prvi pogled. Međutim, njihovo ushićenje je vjerojatno brzo splasnulo. U kuverti su bili stari dinari, moja zadnja plaća iz Jajca.
To sam čuvao kako bi mi jednog dana poslužili kao muzejski primjerci. Kako kod mene nisu puno toga našli, otišli su kod susjeda. On je ostao bez TV-a i još nekih stvari, a počinitelji, naravno, nikada nisu otkriveni. I kriminal je jedna od pojava od čijeg bi rješavanja mogli započeti sa stvaranjem bolje slike o Mostaru. A možda bi mogli krenuti i od samih ljudi. U razgovorima s kolegama i kolegicama često čujem gunđanje kada je toplo vrijeme. Dobijem dojam da stvarno mrze vrućine. A onda dođe kiša. Opet su se počeli žaliti kako je užasno kada pada kiša. Onda ja počnem razmišljati kakvi smo mi ljudi. Zaključio sam kako nikako ne bih volio biti u cipelama dragog Boga. Tko to nama može udovoljiti i što nas to može zadovoljiti? Smeta nam kada je kiša, smeta nam snijeg, vrućina. Što mi uopće želimo? Jesmo li pomislili kako se mi trebamo prilagoditi prirodi? Svima bi nam bilo lakše. Ali nije sve tako loše. Nova bolnica na Bijelom brijegu je primjer kako je napredak moguć. Bez moderne medicinske usluge ne može se zamisliti moderan način života. A o tome ćemo pisati uskoro!
