Skup u Grudama, 28. kolovoza 1993. godine, u vremenu ratnih djelovanja zaraćenih strana u BiH, na kojem je utemeljena Hrvatska Republika Herceg Bosna okupio je članove Predsjedništva HZ HB, Predsjedništva HDZ-a BiH i hrvatske zastupnike koji su bili izabrani na demokratskim izborima 1990. u Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine.

Ratna zbivanja

Kako bi se iz današnjeg trenutka razumjelo vrijeme nastanka Hrvatske Republike Herceg Bosne nužno je objasniti kontekst, odnosno tijek međunarodnih mirovnih pregovora o BiH, koji su utjecali, naravno, i na ratna zbivanja u BiH. Da bi se moglo objektivno govoriti o nastanku Hrvatske Republike Herceg Bosne koja je uz određene značajne promjene naslijedila Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, nužno je zbog realnog sagledavanja konteksta pozvati se na objektivnog kroničara tih zbivanja, dokumentaciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koje je redovito od Glavnog tajnika UN-a, ili kopredsjedatelja Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji informirano o njezinom napretku. Da bi se razumio kontekst, potrebno se vratiti nekoliko tjedana ranije na tijek mirovnih pregovora o razrješenju krize u Bosni i Hercegovini, čiji je sastavni dio uvijek bio i prijedlog budućeg unutarnjeg uređenja BiH.

U pismu koje je glavni tajnik UN-a dostavio predsjedniku Vijeća sigurnosti UN-a početkom kolovoza 1993. godine, (UN Doc. S/26233, 3. kolovoza 1993. godine, potpisano od Butrosa Boutrosa Ghalija) navodi se: “Nakon intenzivne diskusije o jednom broju prijedloga strana, s amandmanima od sve tri strane, one su se 30. srpnja suglasile s Ustavnim sporazumom o Uniji republika Bosne i Hercegovine kao dijelu ukupnog mirovnog rješenja”. Kopredsjedatelji u tom izvješću, koje prenosi glavni tajnik UN-a navode da su od 21. srpnja otpočele i diskusije o zemljovidima, te da su opredijeljeni da “…Muslimanska republika bi trebala imati najmanje 30 posto teritorija Bosne i Hercegovine i osiguran pristup rijeci Savi i moru u Pločama”. Ustavni sporazum je u članku 1. regulirala “Unija Republika Bosne i Hercegovine sastavljena je od tri konstitutivne republike koje obuhvaćaju tri konstitutivna naroda - muslimane, Srbe i Hrvate, kao i grupu ostalih”, dok se u drugom poglavlju Ustavnog sporazuma u članku 2. navodi “…Svaka od konstitutivnih republika imat će vlastiti ustav, koji će osiguravati demokratski oblik vlade, uključujući demokratski izabrano zakonodavno tijelo i izvršnu vlast i nezavisno sudstvo, kao i najviše standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda.”

Sve tri strane su se, kako se ističe u službenim dokumentima Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, suglasile 20. kolovoza 1993. godine sa sljedećim priopćenjem: “Na osnovi ustavnih i drugih povezanih dokumenata na kojima je rađeno, i o kojima je vođena diskusija u protekla dva dana, kopredsjedatelji su dali trima stranama paket koji sadrži ustavne dokumente i mapu (priložena) koja odražava diskusije koje su vođene između strana. One će se vratiti kući da objasne zemljovide i bit će nazad u Ženevi u ponedjeljak, 30. kolovoza na završnom sastanku. Čak je i Rezolucija 859 Vijeća sigurnosti UN-a od 25. kolovoza 1993. godine koja je prihvatila posljednje izvješće s mirovnih pregovora u Ženevi pozvala sve tri strane da pronađu što prije pravično i ukupno političko rješenje bazirano na slobodnoj volji. Sjednica Srpske skupštine u BiH održana je na Jahorini 27. kolovoza, dok su “Muslimansku skupštinu” predstavljali zastupnici ranije Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u najvećem dijelu iz reda muslimanskog naroda. Kako hrvatski narod u BiH nije imao osnovan svoj parlament koji bi mogao donositi takav tip odluka održana je sjednica Središnjeg odbora HDZ-a BiH. Na sjednici Središnjeg odbora Hrvatske demokratske zajednice BiH koja je održana u Livnu, 24. kolovoza 1993. godine, donesena je odluka o potrebi proglašenja Hrvatske Republike Herceg Bosne, u okviru buduće bosanskohercegovačke unije republika: “Središnji odbor donio je istodobno odluku prestanku mandata svih Hrvata u službenim tijelima RBiH i konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne”. Temeljem te odluke formirana je radna grupa, koja se spominje u zapisniku 50. sjednice HVO-a HZ HB, koja je pripremila prijedloge akata za novoformirani Zastupnički dom HR HB. Dva su dakle ključna događaja u tom vremenu koja su prethodila formiranju HR HB: zahtjev s Mirovne konferencije u Ženevi, te politička odluka Središnjeg odbora HDZ-a BiH, stranke kojoj su pripadali gotovo svi zastupnici republičkog parlamenta iz hrvatskog naroda izabrani na demokratskim izborima 1990. godine. Zanimljivo je spomenuti prijedlog privremenog tijela izvršne vlasti da se sjednica Zastupničkog doma HR HB održi u Mostaru, ali taj prijedlog HVO-a HZ HB nije prihvaćen jer je osnivačka sjednica HR HB održana kasnije u Grudama.

U novinskim izvješćima koja govore o konstituirajućoj sjednici Zastupničkog doma HR HB, 28. kolovoza 1993. godine na kojoj je i formirana HR HB navodi se kako je početak sjednice bio posvećen raspravi o ženevskim sporazumima te da je bila zatvorena za javnost. Nakon održanih skupština tri naroda, u svom pismu od 1. rujna 1993. godine Glavni tajnik UN-a informirao je predsjednika Vijeća sigurnosti (UN Doc. S/26395, 1. rujna 1993., potpisano od B. B. Ghallija) da je Izetbegović informirao na nastavku razgovora 31. kolovoza da: “...je on ovlašten da potpiše mirovni paket”, ali je tražio za muslimansku republiku više teritorija “…oko četiri posto u cjelini”. “Predstavnik srpske strane je također informirao o prihvaćanju plana, ali bez bilo kakvih promjena“. “Gospodin Boban je informirao da ga je njegova parlamentarna skupština također ovlastila da potpiše paket, ali bez bilo kakvih promjena, ako ostale dvije strane potpišu.”

U odluci o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne ( odluka o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne, Narodni list HR HB, 1/93) u članku 9., navodi se kako se odluke donose većinom glasova svih zastupnika, s tim što prvi stavak navodi: “Zakone kojima se uređuju nacionalna prava Zastupnički dom donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika,” što znači da se formiranjem HR HB, već od temeljne odluke željelo štititi nacionalna prava svih, posebice uvažavajući status HR HB u Uniji s ostale dvije republike, odnosno o recipročnoj zaštiti prava svih konstitutivnih naroda u Uniji Bosne i Hercegovine. U preambuli temeljne odluka o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne (temeljna odluka o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne, Narodni list HR HB, 1/93,) koja je usvojena na spomenutoj sjednici navodi se: …“polazeći od neotuđivog, nepotrošnog, nedjeljivog i neprenosivog prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao konstitutivnog naroda…, izjavljujući da hrvatski narod uvažava jednaka prava drugih konstitutivnih naroda dosadašnje Bosne i Hercegovine…, u težnji da s ostalim konstitutivnim narodima punopravno, demokratski i mirnim putem uredi sva pitanja iz dosadašnjeg zajedničkog života…” Temeljna odluka sačinjena je u skladu s Ustavnim sporazumom o uspostavi Unije republike Bosne i Hercegovine, kao sastavnim dijelom mirovnog paketa, koji je i razmatran kao prva točka dnevnog reda iste sjednice.

Odredbe o granicama HR HB su nedefinirane jer je još trajala rasprava o unutarnjim granicama BiH u okviru Konferencije. Upravo zbog poteškoća u dogovaranju s predstavnicima muslimanske republike Opći sporazum se stalno prolongirao s potpisivanjem. Sljedeći pokušaj da se postigne dogovor održan je na brodu Invincible 20. rujna 1993. godine, kada je već sasvim prihvaćena terminologija koja je opisivala tri strane. Na primjer: “Muslimanska i Hrvatska strana su se sporazumjele o izlazu na more za muslimansku većinsku republiku kroz Hrvatsku većinsku republiku …”(UN Doc. S/26486, 23. rujna 1993.)

Promjena imena

Usvajanje novog ustavno-pravnog uređenja značilo je i promjenu naziva države Republika BiH u Uniju republika Bosne i Hercegovine. Vrijedno je spomenuti da je opcija Unije republika BiH ostala sve do uspostave bošnjačko-hrvatske Federacije BiH 1994. godine. U pismu glavnog tajnika UN-a Vijeću sigurnosti od 28. prosinca 1993. godine ističe se: “Situacija nakon diskusija održanih u Ženevi 21. prosinca i Bruxellesu 22. i 23. prosinca može se sumirati na sljedeći način:

a) Postoji sporazum između tri strane da Bosna i Hercegovina treba biti organizirana kao Unije triju republika,

b) Postoji sporazum da bi muslimanska većinska republika trebala imati 33,3 posto teritorija, a Hrvati bi trebali imati 17,5 posto…” (UN Doc. S/26922, 29. prosinac 1993.)

Naravno, formiranje Hrvatske Republike Herceg Bosne bilo je, osim rezultat aktualnog međunarodnog sporazuma za BiH, prije svega posljedica ukupnog narastanja sustava Hrvatske zajednice Herceg Bosne te nastojanja Hrvata u BiH za postizanjem istovjetnog statusa s ostala dva konstitutivna naroda, srpskog koji je formirao Republiku Srpsku, sa svim elementima državnosti, i muslimanskog, koji je u potpunosti koristio dotadašnju Republiku Bosnu i Hercegovinu i njezine institucije kao vlastite nacionalne institucije. Naravno na „odvajanje Hrvata od Republike Bosne i Hercegovine“ i odluku Središnjeg odbora HDZ-a BiH o napuštanju tijela vlasti Republike BiH od 24. kolovoza 1993. godine, utjecao je otvoreni rat Armije BiH i HVO-a na najvećem dijelu oslobođenog teritorija Bosne i Hercegovine, odnosno teritorija koji nije nadzirala Vojska Republike Srpske.

Kao primjer značenja formiranja HR HB i njezinih institucija može poslužiti ekspoze predsjednika Vlade HR HB na 3. zasjedanju Zastupničkog doma HR HB (20. 11. 1993.) o programu rada za 1994. godinu: “Temeljni cilj Vlade HR HB je zaustaviti rat i međusobne sukobe, te stvoriti republiku Hrvatskog naroda u kojoj će svi ostali narodi BiH - muslimani i Srbi, te sve narodne manjine imati osigurana sva ljudska i nacionalna prava na razini europskih standarda. Istodobno, obveza je osigurati temeljna prava Hrvata u svim drugim područjima BiH. Uz to, treba osigurati i trajnu podršku pojedincima i udrugama Hrvata na tim područjima, a sve radi očuvanja hrvatskog nacionalnog bića i kulture na svim područjima BiH, gdje se nalaze vjekovna ognjišta našeg naroda… Prije nego što kažem najvažnije detalje iz programa ministarskih resora, dozvolite mi jednu opću napomenu. Želim zapravo reći da će ova vlada u svom budućem radu polaziti od političkih ciljeva hrvatskog naroda, sadržanih u temeljnoj odluci o proglašenju HR HB, stavova međunarodne zajednice glede ustavnog i političkog uređenja BiH, te isto tako, od obveza koje su predstavnici hrvatskog naroda prihvatili u međunarodnim pregovorima... U traganju za pravednim mirom i nastojanjem za obustavom sukoba i obnovi povjerenje i suživota između muslimanskog i hrvatskog naroda, Vlada HR HB će učiniti sve što je u njenoj moći da dođe do provedbe odredaba Zajedničke deklaracije, što su je potpisali dr. Franjo Tuđman i g. Alija Izetbegović. Takav stav Vlada HR HB imat će i prema svim drugim dokumentima koji se odnose na hrvatsko-muslimanske odnose”. (ekspoze predsjednika Vlade HR HB na 3. zasjedanju Zastupničkog doma HR HB (20. 11. 1993.) o programu rada za 1994.)

S obzirom na to da su Hrvati u kasnije formiranoj FBiH bili izrazito malobrojniji naspram Bošnjaka, te da njihov politički subjektivitet nakon ukidanja Hrvatske Republike Herceg Bosne nije imao uporište u teritorijalnoj podlozi, razumljivo je kako je bošnjački politički program unitarizacije BiH jedino polučio rezultate upravo u FBiH. U zadnjih desetak godina u potpunosti je poništeno značenje autonomije koju su Hrvati osigurali stvaranjem Hrvatske Republike Herceg Bosne. To je rezultiralo stvarnim svođenjem FBiH na bošnjački političko-teritorijalni entitet u BiH.

Formalno Hrvati u FBiH imaju status konstitutivnog naroda i institucionalne pozicije koje bi im trebale omogućiti zaštitu tog statusa. Značenje tih pozicija temeljito je dovedeno u pitanje mogućnošću da Bošnjaci biraju hrvatske političke zastupnike, kao i time što Bošnjaci imaju presudan utjecaj pri određivanju je li neko pitanje jeste ili nije od vitalnog nacionalnog interesa za hrvatski narod u FBiH.

Razumljivo kako je spomenuti razvoj u FBiH u zadnjem desetljeću nailazio na otpor hrvatskih političkih stranaka u BiH, jedinstvenih u zahtjevu za (re)afirmacijom hrvatskog političkog subjektiviteta u BiH.

Hrvatske političke stranke u BiH suglasne su da bi hrvatski politički subjektivitet u BiH najviše bio zaštićen uspostavom hrvatske političke autonomne jedinice kao najdalekosežnijim oblikom zaštite hrvatske ravnopravnosti u odnosu s Bošnjacima te jednako tako i u odnosu sa Srbima.

Bez hrvatske autonomne političke jedinice u BiH, kako je dosadašnji razvoj političkih odnosa u BiH pokazao, ravnopravnost malobrojnijeg hrvatskog naroda u potpunosti će nestati pred političkom nadmoćnošću drugih brojnijih narodnih zajednica u BiH. Ukoliko, pored nužnih značajnijih hrvatskih političkih nastojanja u BiH i unutar međunarodne zajednice prepoznaju značenje koje bi, prvenstveno za njihove interese, imala afirmacija hrvatskog političkog subjektiviteta u BiH može se očekivati da bi do te afirmacije moglo uskoro i doći. Afirmacija hrvatskog političkog subjektiviteta u BiH značila bi prije svega da Hrvati u BiH samostalno biraju svoje predstavnike u vlasti, da državne institucije budu popunjavane principom proporcionalnosti i pariteta, da se odluke donose konsenzusom, te da pravo veta uistinu bude u funkciji zaštite hrvatskih narodnih pozicija u BiH.

Ipak, priznajmo sebi! Iako je HR HB značila našu punu narodnu ravnopravnost s Bošnjacima i Srbima u BiH kakav je danas u hrvatskoj političkoj javnosti u BiH odnos prema njoj. Sjećamo li se toga vremena, ponosimo li se njime? Danas se Europa, koja je znala za naše tadašnje korektne namjere prema drugim narodima u BiH, koje smo očitovali potporom njezinim prijedlozima za mirovno rješenje za BiH, toga vremena više ne sjeća. Imamo li mi pravo tražiti od bilo koga da se sjeća HR HB ako se mi nećemo sjećati?

Ne možemo mijenjati narod, ali ga možemo uzdizati mijenjajući njegove predstavnike, od kojih neki zapravo to nisu, pa će se zaborav o HR HB pretvoriti u pamćenje i izlaz iz naše neravnopravnosti s Bošnjacima i Srbima u BiH.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura