Pregled dana navigacija Naslovnica
OZDRAVLJENJA

Colleen: U Međugorju sam ozdravila, tumor je nestao

Osjetila sam da se nešto događa, mužu sam rekla da me ne boli i da me izvadi iz kolica

Colleen: U Međugorju sam ozdravila, tumor je nestao

Foto: VL FOTO

Colleen Willard već je 35 godina u braku i majka je trojice odraslih sinova. Nedavno je sa suprugom Johnom ponovno hodočastila u Međugorje i tom nam je prigodom ispričala kako je ozdravila od tumora na mozgu, za koji su liječnici ustvrdili kako ga nije moguće operirati. Colleen tvrdi da je njezin oporavak počeo nakon što je, 2003., posjetila Međugorje. Njezino svjedočanstvo prevedeno je na više jezika i objavljeno u 92 zemlje diljem svijeta. Collen je, priča nam, učiteljica i radila je u školi. Godine 2001. imala je problema s leđima, nije mogla ustati iz kreveta i trpjela je velike bolove. Ubrzo je operirana.

Ustala iz kolica

Liječnik joj je rekao da će se nakon šest tjedana potpuno oporaviti, ali se to nije dogodilo: liječnici su kazali da je operacija uspjela, no ona je i dalje imala velike bolove. Nakon toga učinjeni su brojni testovi i otkriveno je da ima tumor na mozgu. ‘’Ne, to se nama ne događa’’ - bile su prve reakcije Colleen, njezina supruga Johna i njihove djece. Govorila sam kako mi je sve oduzeto. „Što sam učinila, odrasla sam u katoličkoj obitelji, zašto mi se to događa, kako ću se nositi s ovim – stalno sam se pitala. Muž i ja smo se odlučili posavjetovati i s drugim liječnicima te dobiti njihovo mišljenje. No, i to drugo mišljenje je glasilo da ne mogu biti operirana jer je tumor velik. Mijenjali su bolnice i svi su im isto govorili. Tada su odlučili otići u kliniku u Minnesoti, gdje su joj otkrili i druge bolesti.

Već iscrpljena, odlučila je sa suprugom poći u Međugorje. Kaže da nisu znali što ih u njemu očekuje, ali već na dolasku su osjetili da je Bog ovdje. Tvrde da se na svetoj Misi u crkvi sv. Jakova dogodilo čudo: nestala je njena bol. Coleen je osjetila da se nešto događa, mužu je rekla da je više ne boli te ga je zamolila da je izvadi iz bolesničkih kolica. Po povratku u Ameriku posjetila je svoje liječnike i kazala im što joj se dogodilo. John kazuje: ‘’Ne postoji slučajnost, danas smo ovdje hodočasnici, svi smo se upisali u Gospinu školu, dolazimo s toliko toga u srcima, s tolikim bolestima, s križevima. Nismo mogli ni zamisliti da ćemo se suočiti s njima. Dne 4. rujna 2003. supruga i ja bili smo prvi put na Brdu ukazanja.

Dan ranije Colleen je bila ozdravila i bez poteškoća se popela na mjesto blagoslovljeno ukazanjima Kraljice Mira. Ova kao i druga svjedočanstva pripovjedaju hodočasnici koji su osjetili snagu Međugorja na vlastitim iskustvima. Guy Murphy, 49-godišnji kemijski inženjer iz Chicaga, SAD, koji se proteklih petnaest godina posvetio vođenju hodočasnika u Međugorje i druga svetišta, početkom studenoga ove godine ponovno je boravio u Međugorju. - Od svih svetišta, najviše čuda i obraćenja događa se ovdje, što je uistinu za sve blagoslov.

Međugorje je za sve nas, iz cijelog svijeta, dom. No, nisam oduvijek tako osjećao za Međugorje, a danas sam vrlo sretan što mogu biti ovdje, zahvalan Gospi na njenim riječima ohrabrenja kojima nas poziva, kazao je Guy, prenosi Međugorje.hr. - Moje obraćenje se dogodilo 1989. Netko mi je pričao o Međugorju, a čuo sam i o znakovima te različitim stvarima vezanim za vjeru. Sebi sam kazao da se moram u to uvjeriti. Kad sam odlučio poći u Međugorje, shvatio sam da moram dosta pročitati o svojoj rimokatoličkoj vjeri. Kad sam počeo čitati, iznenadio sam se da, unatoč činjenici što sam osam godina išao u katoličku osnovnu školu, četiri godine u katoličku srednju školi i čak dvije godine pohađao katolički fakultet prije nego sam pošao za kemijskog inženjera, nisam bio sposoban reći niti jednu jedinu suvislu riječ o svojoj vjeri.

Shvatio sam da moram pozorno slušati ono što svećenik govori u crkvi, ali još uvijek nisam bio u stanju ništa razumjeti. To me je dovelo do spoznaje da napokon moram čitati Bibliju, i prva priča u Bibliji na mene je ostavila vrlo snažan dojam: Biblija nam daje smjernice kako otkriti, odnosno prepoznati stablo života. To mi je dalo poticaj ići dalje. Kraj Knjige Otkrivenja govori o velikoj borbi koja se događa, predstavljaju se ljudi koji jedu voće sa stabla života i nastaje mir. Još jedan putokaz.

Završio sam čitanje Biblije no opet ništa nisam mogao reći o svojoj katoličkoj vjeri. Neki su nam učitelji rekli da je lijevi dio mozga za znanstvenike i matematičare, a desni za liberalnu umjetnost, pa sam pomislio da je vjera vjerojatno na desnoj strani mozga i to neću moći nikada dokučiti. Tada sam rekao da Međugorju pristupam na pogrješan način - ne mogu mu se približiti ni s vjerskog a ni sa znanstvenog stajališta. Odustao sam od tih svojih dvojbi i odlučio s jednom skupinom hodočasnika doći u Međugorje. U zrakoplovu su mi neki ljudi govorili o čudu sunca u Međugorju i objašnjavali mi da sunce na neki način pleše, vrti se.

Čudo sunca u Međugorju

S obzirom da je bila riječ o dobrim ljudima, vjerovao sam im. Ipak sam pomislio, ovi ljudi iz zemalja Trećeg svijeta nemaju razvijenu tehnologiju lasera i tome slično pa zasigurno govore istinu.

Kada sam došao u Međugorje istraživao sam kojim putem struja ovamo dolazi i mislio koja bi to mjesta mogla biti na kojima se koristi laser. Dok su moji suputnici tražili čudo sunca, ja sam tražio gdje bi mogli biti postavljeni laseri. Mislio sam: ‘’Sad sam vas uhvatio, mislili ste mene preveslati’’. Ali prvi i drugi dan čudo se nije dogodilo. Pomislio sam, koja šteta, neću vidjeti čudo. I onda sam se uspeo na Križevac i tu po prvi put izmolio molitvu, bila je upućena Nebeskoj Majci. Imao sam svoj stav, mislio sam, molit ću se Bogu, ta što će mi Gospa.

I mislio sam da je krunica molitva za starice. Rekao sam: A što je s nama inženjerima, i mi trebamo molitvu. I onda sam čuo kako vidioci opisuju Gospu kao predivnu osamnaestogodišnjakinju duge kose, plavih očiju, predivna glasa. Sramota me danas i reći kako sam bio arogantan prema njoj. Moja prva molitva upućena Gospi bila je: ‘’Hej, Gospe, ovo sam ja, Guy iz Chichaga! Iskušaj me na najbolji mogući način, a onda ću ja iskušati tebe. Ako ti pobijediš, učinit ću sve što kažeš, a ako ja pobijedim, branit ću Međugorje.

Mislio sam da su poruke istinite, ali sam još bio zbunjen pitanjima vjere. Podigao sam krunicu i pomislio što je bitno u tom smiješnom oružju. Ali, to je prva zanimljiva stvar koja se dogodila, nešto mi nije dopuštalo da to izgovorim. Osjetio sam kako je izazov prihvaćen. Sljedećeg dana, 8. prosinca, dolazeći u crkvu na englesku Misu, vidjeli smo čudo sunca. Pogledao sam i rekao da za to mora postojati neko logično objašnjenje; čeprkao sam po zemlji tražeći žice koje uzrokuju ples sunca misleći da je to ipak samo laserska igra. Približio sam se svojoj skupini i stavio naočale. Bilo je 13 sati, i nisam mogao gledati. To mi je bilo zagonetno jer sam iz zakona fizike znao da ne postoji ništa što bi moglo zaustaviti sunčeve zrake da ti spale oči ukoliko gledaš izravno u sunce. Potom sam pomislio ja sam jedini koji gleda u sunce, ostali sigurno žmire. Otišao sam ispred njih i pogledao ih u oči.

Njihove su oči bile širom otvorene. Pomislio sam da postoji nešto što blokira sunčeve zrake da dopru do njihovih očiju. Pogledao sam prema suncu i opet me je zaslijepilo. I svaki put kad bih ponovno pokušao pogledati u sunce, ono bi me zaslijepilo. Bio sam zbunjen. Poslije Mise odlazim na Križevac. Neprestano sam ponavljao svoje ime i adresu stanovanja jer sam bio toliko zbunjen. Zaključio sam da će moji suputnici oslijepiti jer dugo gledaju u sunce. Mislio sam da bih i ja trebao biti slijep s obzirom koliko sam gledao u sunce. Upao sam u jednu udubinu na putu. Hvtala me nesvjestica i, logično, pomislio sam da sam oslijepio.

Moji roditelji i prijatelji su me odvraćali od puta u Međugorje i sad razmišljam, kad se vratim doma pa me pitaju kako je bilo, a ja im trebam kazati da sam slijep. Bio sam ljut jer sam, mislio sam, trebao znati da se u sunce ne smije gledati. Odlazim prema Brdu ukazanja, a vid mi se još ne vraća. Počeo sam strahovati i molio sam Boga da mi vrati vid, a ja ću učiniti sve što od mene bude tražio. Razmišljao sam što se dogodilo pred crkvom, i u mom srcu počelo se događati nešto čudno: U dubini srca osjetio sam da Gospa pita želim li pomoć. Rekao sam da, svakako. U tom trenutku osjetio sam nešto kao poljubac na svom čelu. Kad gledate u sunce, ne samo da će vam oči zaslijepiti, nego ćete osjetiti i bol iznad nosa. I ta je bol bila toliko jaka, osjećao sam bol kao da me netko udario bejzbol palicom u čelo. Ali kad sam osjetio taj poljubac, osjetio sam opuštanje.

U jednom trenutku vid mi se vratio pa sam, presretan, strčao niz Brdo ukazanja. Vrativši se kući, Guy je osjećao da svoje iskustvo mora podijeliti s prijateljima inženjerima pa je napisao pismo u kojem je govorio o svemu što je doživio.

Ispovijed poslije 10 god.

Shvatio sam da trebam započeti živjeti Gospine poruke. Problem je bio u tome što uopće nisam sumnjao da je Međugorje istina, ali još uvijek sam bio uvjeren kako je krunica molitva za starice. Dok bih molio krunicu, smetalo me je ponavljanje molitava. I onda, kad bih izgovarao riječi: Zdravo Marijo, milosti puna, osjećao sam da je to uvrjeda za moju inteligenciju. Moleći, ponavljalo se ono iskustvo osjećaja potpune poniženosti kad su moje oči bile zaslijepljene od sunca. Shvatio sam konačno: to je nebo činilo.

Po povratku iz Međugorja bio sam svjestan, shvatio sam: kada ideš na Križevac onda se ne raspravljaš s Gospom i, drugo, ono što je vidjelica Vicka podijelila s nama, iako ne mislimo tako, Isus i Marija su svakome od nas vrlo blizu. Kad sam se vratio iz Međugorja to mi je bilo tako očito, no još nisam prihvaćao krunicu. I nakon tri mjeseca možda sam uspio jedan desetak krunice reći kao istinsku molitvu, a onda bih opet proživio ono iskustvo poniženja i zazvao Gospu nadajući se da je blizu mene. Kao da se svjetlo upalilo, sjetio sam se kako je vidjelica krunicu nazvala oružjem.

I dok sam držao križ i krunicu, govorio sam, poniznost je ono što si mi učinila u Međugorju. Kazao sam: Bože, pogodio si me u glavu kao što je David pogodio Golijata. Tijekom cijelog procesa svog obraćenja, prije nego sam došao u Međugorje, mislio sam da sam dobra osoba i ako umrem ići ću u raj. No, prava je istina da sam u Međugorju prvi put nakon deset godina otišao na ispovijed, prepričao je Guy svoju ispovijest nakon dolaska u Međugorje.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Ključne riječi

Komentari