07.11.2013. u 10:54

Caux je oaza mira, mjesto gdje nema razlike među ljudima, mjesto gdje su postignuti povijesni mirovni sporazumi

Caux je malo mjestance u Švicarskoj. Pozicioniran je visoko u brdima. Do njega se može doći autocestom ili brdskom vlakom koji se spušta niz brda do Montreuxa. Zašto pišem o jednom selu u Švicarskoj. Caux je postao svjetsko značajno mjesto jer se tu svake godine sastaju ljudi iz cijelog svijeta da razgovaraju izmjene informacije.

Među prisutnima u Cauxu ćete naći sve ljude ovoga svijeta – bogate, siromašne, ljude s visokim položajima, a i one koji su nepoznati. Naći ćete tamo sve vjere svijeta, svi govore raznim, ali istim jezikom. Tamo se govori jezik mira. Nije ovo istureni dio UN-a. Caux je zasebno i posebno mjesto. U ovom selu se dogodilo čudo. Naime, tu je konačno započelo proces istinskog mira između Francuza i Nijemaca nakon II. svjetskog rata. U Caux se mir stvara još i danas. Bio sam student medicine u Zagrebu kad sam prvi put otišao u Caux. Bila je 1967. godina. Igrom slučaja jednog kasnog ljeta sam sreo u Zagrebu kolegu studenta iz Afrike.

Čini mi se da je bio iz Ugande. Nisam ga vidio tijekom tog ljetnog raspusta pa sam ga pitao gdje se “sakrio”. Rekao mi je da je bio na ljetovanju u Švicarskoj. Potanko mi je objasnio da je bio na jednom izuzetno lijepom mjestu gdje je imao besplatno smještaj i hranu. Osim toga je besplatno proputovao Švicarskom da upozna zemlju, a još interesantnije je da je imao plaćenu povratnu kartu iz Zagreba do Cauxa i nazad. Tada sam po prvi put čuo za to mjestu. Od svega što mi je rekao, ono BESPLATNO - putovanje, smještaj, klopa i razgledavanje, najviše je okupiralo moju pažnju. Moj kolega iz Ugande je uglavnom bio švorc. Zato sam provjerio ono što mi je rekao jer ne bi on sam mogao financirati dan boravaka u hotelu treće kategorije s hranom u Zagrebu, a kamoli u Švicarskoj.

Sljedeće godine sam pisao pismo toj organizaciji, a na moju radost, dobio sam službeno poziv da dođem u Caux.

Put za Švicarsku je tada bio dug, ali interesantan. Promijenio sam vlak u Milanu, a onda put kroz tunel Simplan kroz planine Alpe izašao iz tunela u Švicarskoj, u gradu Montreux. U šumi kroz koju ide vlak vidio sam srne kako pasu travu. Navikli su na vlak i ljude pa ne bježe. Nakon nekoliko postaja stigao sam u Caux. Cauxom dominira glavni chateau (dvorac) u kome se odvija najveći dio aktivnosti. Tu sam se upisao, a nakon toga dobio ključeve za sobu gdje ću spavati. Kada sam sve vidio, shvatio sam da moj kolega iz Ugande nimalo nije shvatio bit dolaska i boravka u Cauxu! Caux nije mjesto za ljetovanje. To je mjesto za OZBILJNO RAZMIŠLJANJE prije donošenja važnih odluka.

Svi studenti koji su bili prisutni su bili podijeljeni po grupama i svi su imali raznih tema za obradu. Svaki student je imao zasebnu temu za obradu, a nakon toga je mora referirati svojoj grupi. Ja sam za temu dobio da proučavam komparativni uspon i pad starih civilizacije i usporediti razloge koji su doveli do njihov pada.

Obradio sam bizantinske, grčke i rimske imperije, uspon i pad, kao i uzroke toga. Tijekom boravka sam sudjelovao u zajedničkim sastancima gdje smo imali priliku slušati razne ljude svih naroda svijeta.

U Cauxu smo učili praktički da smo svi jednaki. Zajedno smo jeli i prali suđe i postavili stolove za jelo. Servirali smo hranu jedni drugima i nitko nije bio iznad bilo koga. Najviše od svega toga smo učili da bismo promijenili svijet, mora svatko početi od sebe. Tamo sam prvi put čuo za četiri apsolutna cilja: apsolutna iskrenost, istinitost, nesebičnost i ljubav. Ti su ciljevi gotovo nedokučivi za čovjeka, ali postaviti niže ciljeve, ne bi služilo svrsi. S tim ciljevima kao putokazima za čovjeka može se promijeniti sebe, svoju dušu, a s time i svoju zemlju.

Jednom sam u Cauxu sam sjeo za stol na ručak zajedno s nekadašnjim kraljem Iraka koji je abdicirao da bi Sadam Husein preuzeo vodstvo, a s druge strane je bio generalni direktor Philipsa za Europu. Kada pomislim na sebe, bio sam obični student za stolom s visokim dužnosnicima. To je moguće samo u Cauxu. Među značajnim događajima u Cauxu je priča o Irene Laure, kći francuskog biznismena, koja je bila u II. svjetskom ratu članica Pokreta otpora u Marseilleu.

Kad je njemački Gestapo mučio i ubio njezinog sina, ona je toliko mrzila Nijemce da je željela da cijela ta nacija umre. Krajem rata je bila izabrana za glavnu tajnicu Socijalističkih zemalja Francuske i kao takva je bila na konferenciji u Cauxu s namjerom da se ujedini Europa. Tamo je saznala da su tu i Nijemci. Zbog toga je odlučila napustiti konferenciju. Tada je netko nju pitao kako će graditi ujedinjenu Europu bez Njemačke. Tanki glas u njoj ju je nagovorio da okrene ploču i da više ne mrzi Njemačku i tu naciju. Ona je tražila oprost od Nijemaca, ne zbog toga što je bila član otpora, nego zbog toga što je željela da sva Njemačka bude uništena. Godinu iza toga francuski i njemački lideri su se sastali u Cauxu da pokrenu vjetrove mira.

Francuski predsjednik vlade je rekao da je Irene Laure učinila više nego bilo tko da ujedini Francusku i Njemačku nakon stotinu godina rata. Za nas bi bilo dragocjeno i korisno da naše vođe upoznaju rad u ovom malom mjestu u Švicarskoj. To bi bilo daleko više korisnije od odlazaka u Bruxelles.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?