16.05.2024. u 10:59

Naslov kolumne preuzeo sam iz kultne televizijske serije "Lud, zbunjen, normalan". Ratne godine, poslijeratne patnje i političke zavrzlame u Bosni i Hercegovini i njezinu širem okružju iznjedrile su izluđene i zbunjene ljude. Preostala skupina koja je uspjela sačuvati razum, čast i dostojanstvo zašutjela je. Ne čuje se!

A Neretva tiho teče.

Pamti i opominje…

Nekoliko država s ove strane Jadranskoga mora sustavno razvija svijest o tomu da i one svojom kulturom i pučkom tradicijom pripadaju Mediteranu, oazi europskog kontinenta koji se civilizacijskim usponom pretvorio u predziđe rajskih dvora. Današnji identitet Bosne i Hercegovine vezan je uz pripadnost tom civilizacijskom krugu. Istina, naša je obala kratka i mala, ali je velik i moćan uzvodni proplamsaj Mediterana.

Nisam povijesni znanstvenik, ali znam da je u vrijeme drevne antike naša zemlja ulazila u Ilirik, u okvire najveće i dugo vremena najmoćnije i najnaprednije rimske provincije. Naravno, time i impresivne rimske kulture i zapadne civilizacije. U vrijeme povijesnih mijena na prostoru Ilirika nastajale su srednjovjekovne kneževine. Tako je nastalo nekad moćno Bosansko Kraljevstvo.

Tako je bilo sve do 1463. godine.

Tada su stvari krenule u drugome smjeru.

Došla je nova kultura, novi duhovni i religijski narativ.

Pogasila su se svjetla Bobovca i Kraljeve Sutjeske.

Bosna je potonula u dubok stoljetni mrak.

Nema više cvjetnoga puta, ako ga je nekada i bilo.

Samo mlad, neupućen i lakomislen čovjek može povjerovati u neke druge priče. Koplja su se oko Bosne i Hercegovine neprestano lomila.

I danas se lome!

Daytonska pamet isplela je pravu zavrzlamu.

Povijesni dokumenti svjedoče da su bosanski vladari, istina kratko vrijeme, upravljali zemljom u čiji su sastav ulazili Split, Šibenik, Zadar, Herceg Novi i Kotor te otoci Hvar, Brač i Korčula. Zato se s koljena na koljeno prenosila priča:

Sve je naše od Save do mora i dalekih otoka,

Sve je naše od Cetine pa do rijeke Drine.

Tako se govorilo, ali se nikada nije posezalo za davnim prostranstvima.

"Mirna Bosna, miran cijeli svijet", uzrečica je koja se u našem narodu često može čuti.

Posebni savjetnik predsjednika Republike Francuske, predsjednika Republike Italije i predsjednika Republike Hrvatske za pitanja Mediterana, sorbonski doktor znanosti, filozof i kandidat za Nobelovu nagradu Predrag Matvejević (1932. – 2017.) u rodnom je gradu Mostaru zaboravljen. Kao da nikada nije ni živ bio. U civiliziranu svijetu stvari su bitno drugačije. U Krakovu, Grazu i Trstu, tamo gdje je Ivo Andrić studirao, obranio doktorsku disertaciju i radio, podignuti su spomenici, poprsja i mramorne ploče.

Neka se zna!

Svoj Mediteranski brevijar, knjigu koja je prodana u milijunskim primjercima, Predrag Matvejević počeo je s naše strane Jadranskog mora. Pronalazio je i pronašao mnoge poveznice. "Mediteran je", piše on, "dokle seže stablo smokve, badema i masline. Na svome putu Neretva je tipična mediteranska rijeka. U obratnom smjeru, sve do prijevoja na Ivan planini, duh Mediterana plovi i ulazi u njedra cijele Hercegovine. Tako se Hercegovina davno otkamenila i čvrsto priljubila uz obalu Jadranskog mora i kulturu Mediterana. To je prevažna sastavnica našeg podneblja…"

Na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, najprestižnijoj svjetskoj kulturnoj manifestaciji, predstavio se i glasoviti hrvatski kipar, mostarski sveučilišni profesor Stjepan Skoko. Uspješno se predstavio radom "Mjera mora". Predstavio se radom koji simbolizira temeljnu ljudsku potrebu, onu koja spaja i razdvaja, a uvijek na isti način raduje. Svojim kiparskim umijećem Stjepan Skoko posvjedočio je da je Mediteran sačuvao svoj kontinuitet više u zaleđu i Hercegovini nego na nekim dalekim dalmatinskim otocima.

Suočen s nevoljama ovoga vremena, posebno ratom u Ukrajini i Palestini, papa Franjo odlučio je uputiti otvoreno pismo Bogu, svemogućem gospodaru svijeta. Kada papa Franjo može pisati Bogu, razmišljao sam, zašto i ja ne bih mogao uputiti isto tako otvoreno pismo glasovitim svećenicima franjevačkog reda.

Jedno fra Didaku Buntiću (1871. – 1922.), a jedno kraće i jasnije fra Grgi Martiću (1822. – 1905.).

Jer u povijesti dugoj sedam stoljeća o sudbini svoga naroda nitko od njih nije se više brinuo.

I razumio njegove nevolje.

Računam da će me fra Didak i fra Grga bolje shvatiti nego što će Svevišnji razumjeti nejasnog papu Franju. I tako ja počeh pisati.

"Dragi fra Didače,

možda ćeš se sjetiti moga djeda Ante… Zajedno ste išli u pučku školu u Gradnićima. U to doba bila je to jedina škola u cijelome Brotnju. Tu ste se i rastali. Ti si pošao u franjevačku gimnaziju, a moj djed u Split na parobrod i odatle – pravo u New York. Rado te se sjećao, o tebi govorio, a nas savjetovao:

Djeco moja, ako zapadnete u neku nevolju, a to je naša stoljetna sudbina, pomolite se fra Didaku. On je i dosad rješavao naše zemaljske nevolje.

Nikada nikog nije odbio.

Svakome je pomogao.

Nije slučajno Nikola Kordić, pučki pjesnik, ovako pjevao:

Da je meni pero Homerovo,

da je tinte k'o Jadransko more,

a papira kao Bosna ravna,

pa da pišem od jutra do mraka,

opjevao ja ne bih fra Didaka.

Siguran sam da ćeš me, fra Didače, bolje razumjeti nego će Svevišnji shvatiti nejasnog papu Franju.

Jer – njemu muško i muško mogu biti jedno.

Njemu crkva može biti na livadi.

Dobro!

Ovo drugo i nekako.

Ali, ono prvo, brate, nikako!

Muško i muško ne može biti isto!

Znam da si u glasovitoj Franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu predavao latinski, grčki, njemački, francuski, talijanski i engleski jezik. Znam da si dobro poznavao i predavao hebrejski jezik na kojem se Isus najbolje sporazumijevao sa svojim apostolima i sugovornicima. Zato, kada sretneš Svevišnjega, zastani i u miru mu, kao visokom nebeskom predstavniku, ispričaj što u tvome starom kraju rade ovozemaljski, međunarodni, niski predstavnici.

Davno je za njih nobelovac Ivo Andrić napisao da je to bljedolika i bezbrka čeljad koja ni nakon isteka mandata ne zna ni gdje su bili ni što su ovdje radili.

Kako u Hercegovini tako i u Bosni.

Davno su nam navukli luđačku košulju.

Sada je stežu i zatežu.

Nikako da je otkopčaju.

Malo olabave i našem narodu udijele ono što mu po Božjim i ljudskim zakonima pripada.

U međunarodnoj nepravdi naša se zemlja guši.

Narod, staro i mlado, učeno i neuko, bježi i ostavlja rodna staništa.

Hropac je sve dublji.

Sve podmukliji i nepodnošljiviji.

Znam da je nebeska diplomacija troma.

Ali, ipak…

Ispričaj Svevišnjem da tvoj narod kako u Bosni tako i u Hercegovini ne traži ništa u odnosu na ono što si sam, kao brižan svećenik, tražio prije stotinu godina. Onda kada si se dopisivao i žestoko ratovao s carskim Bečom i docarskim Sarajevom.

Gore, u nekoj nebeskoj loži, i tvoj je subrat fra Grga Martić.

Vješt je to i sposoban pregovarač.

Diplomat kakva nije bilo.

U vrijeme osmanske uprave nitko s njim nije mogao nakraj izići.

Udružite se i neko dobro mora uskrsnuti!

Ovdje je utihnula nada!"

Inače, krajnje je vrijeme da Svevišnji neke odgovorne ljude pozove na zdravu pamet.

Naravno, ako je imaju.

Po cijelome se svijetu raširilo pitanje je li u Srebrenici, u maloj bosanskoj vali, u srpnju 1995. godine počinjeno kazneno djelo genocida.

Jedni putuju tamo, drugi još brže onamo.

Nikako da netko razuman kaže:

"Dogodilo se i zato: mea culpa, mea culpa, mea masima culpa.

Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!"

Wily Brandt (1913. – 1992.), veliki njemački kancelar, u prosincu 1970. godine otišao je u susjednu Republiku Poljsku, kleknuo i u Varšavi pred nekadašnjim logorom smrti pomolio se i zatražio oprost.

Tako se ponašaju razumni i čestiti državnici.

E, sada, tko sam ja da poričem konačna i pravomoćna utvrđenja Međunarodnog kaznenog suda i međunarodnog suda pravde? Konačne sudske presude ne mogu se osporavati.

One se moraju poštovati.

I političke barabe moraju shvatiti da su to odluke Međunarodnog suda pravde, a ne naše mjesne zajednice.

Za pojedine ljude politička obmana i pohlepna prijevara postale su najcjenjenija roba. Kada čovjek dobro pogleda i u miru promisli, s ovakvim narodnim predstavnicima naše društvene prilike do sudnjeg dana ostat će teške.

Složene i nerješive.

Mnogi ljudi to ne vide i ne osjećaju.

Inače, kada bi drskost, pohlepa i bezobzirnost bile izvozni artikli, Bosna i Hercegovina bila bi najbogatija zemlja na svijetu.

Zato je život na ovom dijelu Balkana težak i neizvjestan.

Nigdje ni mira ni spokoja.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije